Nažalost, pokazala se svemirska drama Jamesa
Graya kao još jedan u nizu silno ambicioznih i skupih filmova koji je isporučio
jako malo ili gotovo ništa od onoga što je u startu možda obećavao. Odlučio se Gray u "Ad
Astri" dotaknuti brojnih tema i otvoriti mnoga pitanja, no sve je to
ostavio posve neodgovorenim i dosta nedorečenim tako da je odgovor na pitanje
što je pjesnik htio reći ostalo visjeti u zraku. Posve je očito da je Grayu i
njegovom scenarističkom suradniku Ethanu Grossu kao inspiracija poslužio čuveni
roman Josepha Conrada "Srce tame". Isto djelo prije četrdesetak
godina preradio je i Francis Ford Coppola za svoje remek-djelo "Apokalipsa
sada" i priču o putovanju srce tame uzvodno rijekom Kongo on je premjestio
u Vijetnam. Gray je poznatu priču sada odlučio smjestiti u svemirske pustoši, a
u srce tame naše galaksije zaputit će se bojnik američke vojske Roy McBride
(upečatljivi Brad Pitt).
Radnja "Ad Astre" odvija se u
bliskoj budućnosti, kad su ljudi već pošteno kolonizirali svemir. Tako se na
Mjesecu, vidjet ćemo, već nalaze brojne podzemne baze, a i dalje zaraćene i
posvađane nacije bore se i za prevlast i za resurse na zemljinom satelitu. I
Mjesec se već počeo pretvarati u konzumeristički raj na kojem blješte reklame
za DHL ili McDonald's, a posljednji nastanjeni planet je Mars, gdje Amerikanci
također imaju svoje baze za ekspedicije u duboki svemir, odnosno na rubove galaksije.
Upravo se na sam rub galaksije tridesetak godina ranije zaputio svemirski brod
čiji je član posade bio čuveni astronaut i znanstvenik Clifford McBride (Tommy
Lee Jones), otac našeg junaka Roya. Misija kodnog imena Lima tada je bila
pokušaj otkrivanja izvanzemaljskog života u svemiru, no nakon nekog vremena,
taman kad je letjelica stigla do Neptuna, pukla je komunikacija između
svemirskog broda i svemirske komande američke vojske. Desetljećima se
pretpostavljalo kako su svi svemirski putnici koji su bili zaduženi za projekt
Lima tragično stradali u bespućima svemira, a onda su se pojavili misteriozni
strujni udari.
Mudre glave vrlo brzo su utvrdile da ti
strujni udari dolaze upravo s Neptuna i da ih izaziva svemirski brod Lima, a
postoji velika vjerojatnost da bi ti udari mogli ugroziti život na Zemlji. Lako
je za pogoditi da će grah pasti tako da će američka vojska za novu svemirsku
ekspediciju koja će pokušati ostvariti komunikaciju s Limom i McBrideom
seniorom biti izabran upravo njegov sin. U društvu iskusnog zapovjednika
Pruitta (Donald Sutherland), McBride će se zaputiti u misiju o kojoj ne zna
gotovo ništa, nadajući se da mu je otac doista živ i da će od njega uspjeti
dobiti odgovore na pitanja koja ga proganjaju cijeli život. Sve poslije bit će
doista prava odiseja Sunčevom galaksijom u stilu "Apokalipse danas" i
Roy će u stilu satnika Willarda koji se zaputio za pobunjenim i poludjelim
pukovnikom Kurtzem (sva sreća pa ne pišemo po Vuku), zaputiti u potragu za
očito pobunjenim i poludjelim ćaćom.
I dobro je netko primijetio da je "Ad
Astra" gotovo pa svemirska "Apokalipsa danas" koju je snimio
wannabe klon Terrencea Malicka. I jasno da sve ovdje izgleda vizualno
impresivno, no ništa manje nisam ni očekivao, no imam dojam da se Gray nije
uspio odlučiti želi li snimiti klasičnu svemirsku avanturu ili filozofsku dramu
o odnosu oca i sina. Uz to je još k tome, uspio nadrobiti i druga pitanja kao
što su osjećaj otuđenosti, usamljenosti modernog čovjeka, kritiku konzumerizma,
grabeža i vječne potrebe za širenjem i kolonizacijom pa do neke možda i
podsvjesne, nihilističke potrebe za autodestrukcijom i uništenjem svega, a tu
je još i Royeva propala veza s bivšom ženom (Liv Tyler, koju vidimo tek u
snenim flashbackovima i njegovoj kontemplaciji) o kojoj stalno razmišlja. Sve
ono što je Coppola u Apokalipsi ili Malick u Tankoj crvenoj liniji recimo uspio
savršeno spojiti, odnosno tu unutarnju dramu glavnog junaka s uzbudljivom
pričom, ovdje je ostalo nekako nedorečeno. Nije uspio Grayov film stati uz bok
nedavnim svemirskim operama poput Nolanovog "Interstellara" ili
Cuaronove "Gravitacije", a za mene je "Ad Astra" ipak i
ispod razine Scottovog "Marsovca" pa čak i prološgodišnjeg
Chazalleovog "Prvog čovjeka".
Primjedbe
Objavi komentar