U Americi je oduvijek bila jedna od nagorih
optužbi kad bi ti netko rekao da razmišljaš kao socijalist ili se ponašaš
socijalist, a u izvrsnom dokumentarcu koji su snimili Julia Reichert i Steven
Bognar vidjet ćemo kako američko kapitalističko društvo u odnosu na ono kinesko
izgleda kao prava socijalistička utopija. Nakon kraha 2008. godine i propasti američke industrijske proizvodnje, posebice automobilske industrije, stotine tisuća
ljudi ostalo je bez posla u krajevima gdje je ta teška industrija oduvijek bilo
praktički jedino mjesto gdje su se ljudi zapošljavali. Tako je samo u tvornici
General Motorsa u gradu Daytonu u Ohiu bilo zaposleno oko deset tisuća ljudi, a
svi oni ostali su bez posla kad je proizvodnja ugašena. No, vrlo brzo nakon
propasti američke industrije, u nekadašnjim pogonima GM-a i ostalih giganata
pogone su počele otvarati Kinezi, a upravo to se dogodilo i u gradiću Daytonu.
Pet godina nakon što je postrojenje GM-a zatvorena, pogon je kupio kineski
milijarder i ondje otvorio tvrtku za proizvodnju vjetrobranskih stakala za
automobile. Već krajem 2016. godine zaposlilo se ondje oko 2000 nekadašnjih
GM-ovih radnika i u početku su svi oni bili oduševljeni i presretni jer konačno
opet imaju posao. No, bit će to idila kratkog vijeka jer uvjeti će se potpuno
promijeniti u odnosu na ranije, a Reicher i Bognar donose nam fascinantnu dokumentarnu
štoriju o pravom sukobu poslovnih kultura i civilizacija.
I to način da se oni uopće ne miješaju u priču
već je pokušavaju sagledati i predstaviti posve objektivno i ponuditi
gledatelju da sam donese zaključak i prosudi što se to događa ne samo u
Daytonu, Ohio, već i koja je problematika rada u cijelom modernom svijetu.
Prema predviđanjima, do 2030. godine čak 375 milijuna današnjih radnih mjesta diljem
svijeta će nestati zbog automatizacije proizvodnje i to je jedan od problema s
kojima bi se morali pozabaviti budalaši koji nas vode. No, već sada je posve
očito da je, nazovimo to, vrijeme blagostanja i sigurnosti za radničku klasu
odavno završilo i da je stiglo posve novo vrijeme u kojem se svi moramo
klanjati vrhovnom bogu, profitu. Tako i kineski gazda kad dolazi u posjet
tvornici u SAD-u njega ne zanima ništa drugo osim profita i traži što prije da
se kineski način proizvodnje primjeni i na američkom terenu. Taj kineski način
proizvodnje podrazumijeva nikakvu zaštitu na radu, nikakvu zaštitu okoliša i
prekovremeni rad koliko god je to potrebno, a na prvi spomen sindikata on
upozorava da ako radnicima padne na pamet njegovo osnivanje, odmah gasi
proizvodnju.
Vidjet ćemo ovdje kako su mnogi radnici koji
su nekoć bili prava srednja klasa vrlo brzo nakon gašenja pogona GM-a doslovno
završili na cesti, a kinesku tvornicu vide kao jedinu slamku spasa i povratak u
život. Svi koji su se uspjeli vratiti na posao su presretni i prezadovoljni što
uopće imaju zaposlenje te ih čak previše ne zamara ni činjenica da su nekoć u
GM-u imali satnicu 29 dolara, a ovdje niti 13. No, kako će vrijeme prolaziti i
kako će kineski vlasnici u tvornicu što brže pokušavati implementirati način
proizvodnje svojstven u svojoj zemlji, radnici će postajati sve nezadovoljniji
i sve bjesniji te će pokušati osnovati sindikat. S druge strane, Kinezi su sve
nestrpljiviji jer tvrtka ne postiže rezultate koje su očekivali, američki
radnici ne prihvaćaju njihov način rada onako kako su oni zamislili (Amerikanci
rade sporo jer imaju debele prste, kaže jedan Kinez), a čude se kad ovi
spominju zaštitu na radu ili brigu o okolišu.
Bit će to pravi sudar različitih ne samo
civilizacija, već i poslovnih kultura i mindseta, a u to će se najbolje
uvjeriti nekolicina američkih radnika koji će otputovati na izlet u Kinu, u matičnu
tvornicu. Ondje će vidjeti radnike koji bez pogovora rade smjene od 12 sati,
rade iznimno opasne poslove bez ikakve zaštitne opreme, svoje obitelji gotovo
uopće i ne vide, a na početku šihte šef smjene svoje podređene radnike
postrojava kao vojsku. I nitko od njih se ne buni. Posebni spektakl bit će
njihov posjet velikoj novogodišnjoj fešti koju za zaposlenike organizira tvrtka
(naravno da se svi tamo moraju nacrtati), koja se neće razlikovati puno od
klasičnog komunističkog sleta ili skupa HDZ-a. Bit će to nevjerojatni kič u
kojem će dječica pjevati pjesmice u čast vlasnika tvornice, a upriličit će se
i masovna svadba radnika u tvornici. Tada će ti Amerikanci shvatiti kakav je to
princip rada u Kini, zemlji kojom i dalje vlada komunistička partija i u kojoj
je taj komunistički patos ostao duboko usađen u ljude. No, kako je ekipa bliska
partiji pograbljala tvornice i sve najvažnije resurse i preko noći se
pretvorila u milijardere, sada je sva državna i društvena infrastruktura
upregnuta u produktivnost i proizvodnju.
Dok je u normalnom svijetu liberalnog
kapitalizma načelno normalno da država nema veze s proizvodnim pogonima i
privatnim poduzećima (osim u iznimkama), u Kini je to najnormalniji princip
rada da država obilato subvencionira privatna poduzeća. Tako su sve te tamošnje
načelno privatne firme pod strogom kontrolom države, a vlada ondje jedan
užasavajući mutant sveg onog najgoreg kapitalizma i komunizma, koji ne samo
prijeti da će se proširiti cijelim svijetom, već se i danas potpuno proširio. I došli
smo dakle do toga da Amerika, oličenje liberalnog kapitalizma u kojoj samo kad
netko spomene socijalizam pucaju prijateljstva i povlače se noževi, u odnosu na
komunističku Kinu izgleda kao socijalistička utopija u kojoj radnici imaju
prava, sindikate, godišnje odmore, zdravstveno osiguranje i što već ne.
Ubrzo će
radnici u američkom pogonu Fuyao tvornice početi razmišljati o osnivanju
sindikata jer im je potpuno jasno da Kinezi ondje žele primijeniti svoj način
proizvodnje, a nikom od njih to ne odgovara. Nezadovoljstvo će se povećavati sa
sve većim brojem ozljeda na radu, nebrigom za okoliš, produljivanjem radnog
vremena uz istu plaću i pokušat će se oni organizirati u sindikat. Naravno da
za to vrijeme kineski vlasnik i njegova uprava neće sjediti mirno već će na sve
načine pokušati opstruirati osnivanje sindikata. Neće trebati proći puno
vremena da se radnici potpuno podjele između onih koji su za i protiv
sindikata, na što će bitno utjecati i otpuštanja onih koji će biti najglasniji
i koji će se najžešće zalagati za sindikat. Plaćat će tvrtka milijune dolara
konzultantskim firmama za lobiranje protiv sindikata, a na kraju će se u
tvornici organizirati i glasanje o osnivanju sindikata.
Jedna od autorica ovog filma, Julia Reichert (do
sada tri puta nominirana za Oscara za najbolji dokumentarac), još od početka
sedamdesetih godina u dobrom dijelu svojih filmova bavila se problematikom
rada, radničkih prava, socijalističkog pokreta u Americi i sličnim angažiranim
temama. Za jedan od svojih posljednjih filmova, koje je također snimila s
Bognarom, a u kojem se bavila zatvaranjem GM-ovim tvornica u Americi, bila je
nominirana za Oscara za najbolji dokumentarac. Sada se nastavlja baviti istom
tematikom i problematiku rada i budućnosti radništva uvodi u novo razdoblje.
"Američka tvornica" spada u red onih velikih i važnih filmova,
maestralno snimljenih i strukturiranih filmova koji se bave nevjerojatno važnom
temom. Film je to koji otvara pregršt pitanja o tome što nas čeka u budućnosti,
a uz koji je nemoguće ne razmišljati je li gore biti bez posla ili raditi loše
plaćeni posao bez ikakvih prava i biti izrabljivan? Film je to vrijedan barem
nominacije za Oscara, koji je već pokupio brojne nagrade na festivalima, između
ostalih i onu za režiju u Sundanceu.
Primjedbe
Objavi komentar