Ili sam ja i dalje nekako slab na te glazbene
filmove koji dolaze u posljednje vrijeme ili je ova britanska coming of age
humorna glazbena romantična drama smještena u Luton 80-ih godina doista toliko
dobra, morat ćete prosuditi sami, a nakon niza stvarnih i nestvarnih glazbenika
o kojima su se snimili fimovi, sada je stigao red i na The Bossa. I nije ovo
biografski film o američkom glazbeniku Bruceu Springsteenu, najpoznatijem glasu
radničke Amerike. Ni blizu, unatoč tome što "Blinded by the Light" naziv dijeli s njegovom poznatom
pjesmom, već je glavni junak filma koji je premijerno prikazan na Sundance
festivalu mladi pakistanski useljenik čiji će se život promijeniti kad otkrije
The Bossovu muziku. Jednako koliko je "Blinded by the Light"
inspiriran Springsteenovom muzikom, još više je inspiriran životom britanskog
novinara Sarfraza Manzoora, koji je uz režiserku Gurinder Chadhu bio i
koscenarist ovog filma, a temelji se na njegovim memoarima "Greetings from
Bury Park: Race, Religion and Rock N' Roll".
Glavni junak ovog filma, britanski tinejdžer Javed Khan
podrijetlom iz Pakistana, odrasta u engleskom gradu Lutonu 1987. godine, za
vrijeme vladavine Margaret Thatcher, a njegov život će se potpuno promijeniti
kada preko školskog kolege otkrije Springsteenovu muziku. Do tada nesigurni,
povučeni i sramežljivi klinac odgojen u konzervativnoj i tradicionalnoj
obitelji useljenika iz Pakistana koji je oduvijek sanjao postati pisac, uz
muziku koja mu zvuči kao da je pisana za njega i o njemu, polako će se početi
oslobađati i živjeti onako kako on želi, a ne kako mu nameću okolina i
konzervativni otac. Naravno da to neće biti baš tako lako jer naći će se on u
pravom sudaru civilizacija i kultura, u procjepu između tradicionalnog života
kakvog su živjeli njegovi roditelji i života kakvog su oni zamislili za njega
te snova o samostalnosti i slobodi života prosječnog britanskog tinejdžera,
koji posve drukčije zamišlja svoju budućnost. Kao i svi njegovi vršnjaci, i
Javed je lud za muzikom, on čak piše i tekstove pjesama za neafirmirani pop
bend svog najboljeg prijatelja Matta, a uz oca tvorničkog radnika Malika, majku
kućanicu Noor koja kućni budžet puni uslužnim pranjem i peglanjem rublja, živi
sa starijim sestrama Yasmeen i Shazijom.
Kako izgleda njegov život najbolje se može
vidjeti u jednoj od uvodnih scena, kada ga otac u krntiji od auta, koja obično
pali tek na guranac, dovozi u novu školu. Kaže stari sinu ti samo uči, a ja ću
ti pronaći ženu kad za to dođe vrijeme i drži se Židova jer su oni uspješni.
Već tada je očigledno koliki je to generacijski jaz između roditelja i djece koji
se nimalo ne razumiju i ne shvaćaju jedni druge, a situacija je ovdje još
dodatno potencirana. Dok je stari za Javeda zamislio život liječnika, arhitekta
ili ekonomista, Javed sanja kako će postati pisac i pjesnik, no naravno da to ne smije
reći starom kojem je zanimanje pisca nešto nezamislivo. I unatoč tome što je
stari odavno otišao iz Pakistana, on glavom kao da nikada nije odselio i drži
se svih vrijednosti i običaja iz svoje zemlje i kao da ne shvaća da mlađe
generacije koje su se odgajale u posve drukčijoj kulturi i okruženju, moraju
imati sasvim drukčija razmišljanja i životne planove. Dok svi Javedovi
prijatelji idu na partyje i izlaze, njemu je to zabranjeno pošto njegov stari
tvrdi da Pakistanci ne idu na partyje.
Ipak, kako se ova priča događa u drugoj polovici
80-ih godina, recesijskom razdoblju u Britaniji kad su se već pozatvarali
gotovo svi rudnici u kojima su stoljećima radili ljudi, a započela je i
deindustrijalizacija zemlje, jasno da i socijalne prilike igraju tu vrlo važnu ulogu. Na sve to se nadovezala i povećana imigracija sa
svih strana svijeta na Otok, ponajviše iz bivših britanskih kolonija, a kao što
već dobro znamo, krizna razdoblja najplodnija su vremena za razvoj svakakvih ne
baš pametnih ideologija. Bilo je to vrijeme i vrhunca navijačkog huliganizma u
Engleskoj, kao i vrhunac tamošnjeg rasističkog neonaci skinhead pokreta (odmah
se sjetim izvrsnog filma Shanea Meadowsa "This is England", koji na
izniman način oslikava život u tom vremenu). Lako je za pretpostaviti da u to
vrijeme nije bilo nimalo ugodno biti Pakistanac u Velikoj Britaniji pošto je
rasizam, nažalost, bio gotovo opće prihvatljivo ponašanje, a i sami Pakistanci
starijih generacija kao da su se pomirili sa sudbinom da je tako stanje stvari
i da treba šutjeti i trpiti. Jer osim skinheada koji ih naganjaju, čak i lokalna djeca
koja useljenicima zapišavaju kuće jer je to nešto najnormalnije pa je "Blinded by the Light" i po
tome iznimno aktualan film.
No, prvenstveno je ovo film o muzici i koliki
ona utjecaj može imati na život mladih ljudi. Vjerojatno se svi dobro sjećaju
trenutaka kada su prvi puta čuli neki bend koji im je otvorio potpuno nove
horizonte, možda im i usmjerio život. Gledajući ovaj film gotovo je nemoguće ne
vratiti se u mladost i prisjetiti tih vremena preslušavanja i presnimavanja
kazeta te otkrivanja pojedine muzike. Tako će i Javed biti jedan od onih kojeg će muzika osloboditi i koji će
upravo uz muziku ne samo postati buntovan, već će shvatiti da se ne mora i ne
treba sramiti onoga čega jest i da treba biti svoj, a ne utapati se u masi i
biti isti kao ostatak čopora. Na teži način će shvatiti da je plivanje kontra
struje obično puno teže, no nosi i veće zadovoljstvo. Od povučenog klinca koji
se zbog svog porijekla i dolaska iz siromašne radničke obitelji koja jedva
spaja kraj s krajem uvijek sramio i nikad se nije želio isticati, on će postati
hrabar mladić koji želi slijediti svoje snove. Mora se priznati da je britanska
filmašica podrijetlom iz Indije, Gurinder Chadha, snimila jedan od onih pravih feel-good
filmova, koji je iznimno slojevit i pametan, bez obzira što se na kraju ne može
poreći doza sladunjavosti i sentimentalnosti. Ipak sam nešto takvo u startu i
očekivao pa nije za zamjeriti.
Primjedbe
Objavi komentar