Sidney Lumet bez dileme jedan je od najvećih
američkih filmaša svih vremena. Čovjek čija je karijera trajala više od pola
stoljeća i koji je u tom razdoblju režirao gotovo pedeset cjelovečernjih
filmova i kojeg mnogi smatraju jednim od najboljih socijalnih realista te
pravim humanistom, koji je uvijek u svojim filmovima bio na strani pravde i
borio se za istinu i poštenje. Među njegove najpoznatije filmove spadaju "12
gnjevnih ljudi", "Serpico", "Network", "Ubojstvo
u Orient Expressu", "Verdict", a čovjek je i u osamdesetim godinama života
snimio remek-djelo kao što je "Before the Devil Knows You'e Dead". U
sam vrh njegovog stvaralaštva sasvim sigurno spada i "Pasje popodne",
krimi drama motivirana stvarnim događajima koji su se odigrali tek nekoliko
godina ranije u New Yorku. "Dog Day's Afternoon" snimljen je prema
stvarnim događajima iz 1972. godine, a predlažak za scenarij (za koji je Frank
Pierson dobio i Oscara) bio je novinski članak o dvojici pljačkaša koji su
upali u banku i izazvali talačku krizu da bi se kasnije ispostavilo da je pravi
razlog za pljačku bio novac koji je jedan od njih pokušao skupiti za operaciju
spola svog "prijatelja".
Skupilo je "Pasje popodne" na kraju
šest nominacija za Oscara (među njima i za najbolji film, a Lumet je bio
nominiran za režiju), a uloga pljačkaša Sonnyja i dalje je jedna od najboljih
uloga u karijeri Ala Pacina. I ne samo da je to jedna od najboljih Pacinovih
uloga, već je lik Sonnyja jedna od najzanimljivijih i najkompleksnijih likova
koje smo ikada imali prilike vidjeti na filmu. Ovaj je film i jedan od vrhunaca
američkog realizma 70-ih godina i vidimo ovdje dobro svu tu prljavštinu New
Yorka, a savršeno je pogođena i društvena klima i svo to nepovjerenje građana u
institucije, prvenstveno u korumpiranu i pokvarenu policiju (sjetimo se samo
Serpica). Na sve to se nadovezala i pobuna zatvorenika u Attici godinu ranije
prije no što se dogodila pljačka u kojoj su robijaši tražili bolje uvjete u
zatvoru, koja je ubrzo ugušena u krvi te su vojska i policija poubijali više od
40 zarobljenika. Sve je to još bilo svježe u memorijama ljudi, a tu je bio i
Vijetnamski rat, koji je potpuno podijelio Ameriku, borba za ljudska i
građanska prava na jugu, doslovno je sve kuhalo.
Zato i ne čudi da su se s razbojnicima
solidarizirali ne samo taoci, već i dobar dio mase koji se okupio izvan banke i
kao što danas ljudi gledaju "Big Brothere" i slične debilane, tako su
oni uživo pratili razvoj situacije. Elokventni Sonny brzo se svidio svima i svi
su navijali da pljačka u koju su se upustili on i njegov splašeni i nesigurni
kompić Sal (John Cazale, tip koji je nastupio samo u pet filmova i svih pet su
bili nominirani za Oscare za najbolji film) na kraju i uspije. Tako da je
"Pasje popodne" i neskrivena društvena kritika te je duh vremena
savršeno pogođen. Gledajući ovaj film bez problema možemo shvatiti kako je
izgledala Amerika početkom 70-ih, a zanimljivo je kako je Lumet glumcima
dopustio improvizaciju u dijalozima, iako su se, jasno, striktno morali držati
okvira same priče. Najbolji primjer za to je Pacinova reakcija kad Cazalea pita
gdje se planira zaputiti s opljačkanim novcem, a ovaj mu odgovori u Wyoming. Također je iz današnje
perspektive zanimljiva scena u kojoj Cazaleov lik odbija cigaretu jer ne puši
pošto ne želi dobiti rak, a samo tri godine kasnije Cazale je doista preminuo
od raka pluća te je za života bio žestoki pušač, koji je dnevno posaugao više
kutija cigareta. Sjajan film i klasik za sva vremena, pravi evergeen koji nikada
ne prestaje biti relevantan, aktualan i važan, a ujedno toliko uzbudljiv i
nevjerojatan.
Primjedbe
Objavi komentar