FUGA (2018,POLJ) - 6/10

Prije nekoliko godina poljska filmašica Agnieszka Smoczynska predstavila se neobičnom kombinacijom mjuzikla, komedije, drame, fantazije i horora "Lure", a i sljedećim filmom je pokazala da od nje uvijek možemo očekivati neočekivano. Po scenariju poljske glumice Gabriele Muskale, koja je i odglumila glavnu ulogu u "Fugi" snimila je Smoczynska još jedan krajnje neobičan film, kojim me doduše, također nije posebno oduševila, no defitinivno je potvrdila kako je autorica sa stilom za koju bismo još itekako trebali čuti. S "Fugom" se predstavila na kritičarskom tjednu u Cannesu 2018. godine, da bi potom film dogurao i do pet nominacija u izboru za najbolji poljski film godine. Iako je naizgled riječ o posve klišeiziranoj i izlizanoj tematici osoba s gubitkom pamćenja, vrlo brzo ćemo shvatiti da je ovo sve samo ne tipična priča.

Već u prvoj, maglovitoj, konfuznoj sceni vidimo kako kamera prati plavušu koja hoda po željezničkim tračnicama, ulazi u tunel, penje se, popikava se u cipelama s visokim petama, nadiže suknju, skida gaćice, čuči i mokri nasred stanice pred okupljenim mnoštvom. Dvije godine kasnije ista ta plavuša sada je na kratko ošišana crnka po imenu Alicja, koja je napala policajca i dovedena je u psihijatrskjsku kliniku. Ne zna se ni tko je ona, ni što je s njom bilo posljednjih godina, a kako kod sebe nema nikakvih dokumenata, psihijatar je kao alternativu za presudu zbog napada odluči poslati na televizijsku emisiju ne bi li je tko prepoznao. U emisiju se javlja čovjek koji se predstavlja kao njen otac i prepoznaje je kao svoju kćer po imenu Kinga, a ubrzo ona dolazi u svoju obitelj te saznajemo da je ona ne samo udana, već i da ima sina od šest godina.

Što se događalo u ove dvije godine s njihovom kćeri / suprugom / majkom nitko od njih ne zna, a osim što se i fizički dosta promijenila, Alicja / Kinga je postala i karakterno posve druga osoba. Baš kao i njena imenjakinja iz poznatog romana Lewisa Carrolla "Alisa u zemlji čudesa" i ova je Alicja dulje vrijeme bila u zemlji čudesa na koju se gotovo pa potpuno naviknula kad je uslijedio novi šok i povratak obitelji, koje se uopće ne sjeća. Baš kao što je glavna junakinja u sjajnoj izvedbi Muskale djeluje potpuno distancirano, hladno, odsutno, sličan je i cijeli ugođaj filma. Vizualno sve to izgleda kao da je snimljeno na granici crno-bijelog i filma u boji, a radnja se razvija sporo i postupno saznajemo što se s njom zapravo dogodilo. Paralelno kako ponovno postaje punopravni član ove naizgled skladne obitelji, tako ona kao da se i počinje prisjećati detalja zbog kojih je prethodno i napustila dom i obitelj.

IMDB LINK