Ugledni francuski filmaš Francois Ozon snimio
je film koji bi se slobodno moglo nazvati i francuskom verzijom
"Spotlighta" pošto se "Milošću božjom" bavi praktički istom
tematikom - pedofilijom u katoličkoj crkvi. No, Ozon je ovoj temi pristupio na
bitno drukčiji način od svog američkog kolege Toma McCarthyja, koji je ove
užasavajuće zločine nad djecom pratio iz perspektive novinarske ekipe koja
istražuje gadosti u bostonskoj nadbiskupiji. Ozon ovoj temi pristupa iz prizme
žrtava svećenika pedofila, koji su danas odrasli ljudi, u kasnim tridesetim ili
već u četrdesetim godinama života i koji su se dugo borili s traumama iz
djetinjstva i s onime što im je učinio svećenik Bernard Preynat. Cijela priča
se zakotrlja kad aktualni lyonski nadbiskup na poziciju u župi vrati Preynata,
a ugledni bankar iz Pariza i otac četvero djece Alexandre Guerin (Melvil
Poupaud) odluči pisati nadbiskupu i upozoriti ga na ovog svećenika. Guerin je i
dalje aktivan član katoličke crkve i praktični vjernik, kojem su traumatična
iskustva sa svećenikom ostala duboko urezana u sjećanje i ne želi da se nešto
slično dogodi nekom drugom.
No, njegova prepiska s nadbiskupom, čak i
suočavanje s notornim svećenikom Preynatom neće proći onako kako je on to
zamišljao. Nadbiskupiju u Lyonu kao da se to previše ne tiče, a i sam sada već
ostarjeli svećenik kaže da je svjestan kako je to što je radio pogrešno i da mu
je žao, no jednostavno si nije mogao pomoći, dok su se u vrhu nadbiskupije
oglušavali na njegove apele da ga se makne. Situacija će se dodatno
zakomplicirati kad Guerin shvati da on nije jedini kojeg je ovaj svećenik
zlostavljao, a uskoro će se sve više traumatiziranih ljudi početi javljati sa
svojim neugodnim iskustvima s ovim svećenikom. I njihove priče i iskustva s
Preynatom bit će sve strašnija i jezivija, no bez obzira što je sve više onih
koji su skupili hrabrost i javno progovorili o traumama iz djetinjstva,
službenu crkvu kao da se to i dalje ne tiče.
Tako nadbiskup prilikom jednog susreta s
Guerinom istakne da riječi svećenik i pedofil nikako ne mogu ići u istoj
rečenici i moli ga da ih ne upotrebljava zajedno, a kako će vrijeme prolaziti
sve će se više ti gnjusni zločini pokušati ne samo zataškati, već i
minimalizirati. U stilu, što si se sada sjetio, bilo je to prije trideset i
više godina ili nemoj talasati, crkva je ionako stalno na udaru, nemoj joj sada
još i ti dodatno udarati, pusti svećenika, star je, što je bilo, bilo je. I što
je najstrašnije od svega, isti taj Preynat i dalje radi s djecom, kao da se
ništa nije dogodilo, a ta će spoznaja Guerina i ostale žrtve ovog svećenika
koje ćemo sukcesivno upoznavati dodatno motivirati da izađu na kraj i istjeraju
pravdu i istinu. Snimio je Ozon iznimno kompleksnu priču, koja se s ovom bolnom
i šokantnom temom bori na sveobuhvatan način i siguran sam da nitko neće moći
prigovoriti da je ovo jedan od onih navijačkih filmova koji snimaju crkvomrzci
samo kako bi naštetili crkvi.
Upravo me takav stav vjernika užasno smeta kad
se otvori tema pedofilije u crkvi jer tada je u pravilu njihova reakcija pa zar
nema pedofilije i izvan crkve? Naravno da ima, no pošto je crkva ta koja si uzima
monopol na moral, moje je mišljenje da su takvi zločini tim užasniji jer su ih
u pravilu činili ljudi kojima su i ta nesretna djeca i njihovi roditelji
vjerovali i dali im svoju djecu na brigu. Još više mi je gadljivo što je u
velikoj većini slučajeva kad se nešto slično dogodi prirodna reakcija crkve
idemo to zataškati, samo da nam se ne nanese šteta. No, potpuno mi je
neshvatljivo da ti ljudi ne razumiju kako si tim zavjetima šutnje,
zataškavanjima i skrivanjima bolesnika u svojim redovima, zapravo rade najveću
moguću, nepopravljivu štetu. Zar ne bi bila prirodna reakcija kad se nešto
slično dogoditi, osobu odgovornu za takvu gnjusnost po hitnom postupku
potjerati iz svoje organizacije i predati istražnim organima da se njima
pozabave? Nažalost, baš kao što je bio slučaj u ovom filmu snimljenom po
stvarnim osobama i stvarnim događajima u lyonskoj nadbiskupiji, takva reakcija
izostaje i jasno da su ljudi bijesni i gnjevni na crkvu.
Sjajno je Ozon strukturirao ovu priču jer uz
likove koji su nakon stravičnih događaja koji su im se dogodili u djetinjstvu
zamrzili crkvu, imamo i tipa poput Guerina koji ne misli odustati od crkve. On
je jedan od onih ljudi koji stvarno vjeruju u boga i koji crkvu želi mijenjati
iznutra. Sve što je on učinio i zašto je izašao u javnost sa svojom pričom nije
bilo zato što je on želio ocrniti crkvu i naštetiti joj, već iz naivnosti i
želje da će njegov slučaj potaknuti promjene i da će se nešto poduzeti da se
slične stvari u budućnosti ne ponavljaju. Ozon je i ranije bio poznat kao
prilično provokativan autor koji je volio izazivati publiku i snimao je dosta
kontroverzne filmove, no ovaj puta nekako imam dojam da je njegova režija dijametralno
suprotna u odnosu na i više nego kontroverznu temu. On sve to nekako režira
pomalo distancirano i potpuno odmjereno, kao da se ne želi miješati u samu
priču i ne želi zauzimati niti jednu stranu, već nas pušta da sami donosimo
zaključke.
Zato i ne čudi da je za ovaj film uvijek
aktualne tematike dobio i drugu po vrijednosti nagradu na festivalu u Berlinu,
odnosno veliku nagradu žirija ili Srebrnog medvjeda. Podjednako briljantno kao
što je ovdje odradio redateljsku zadaću, Ozon je napisao sjajan scenarij, koji
je fantastično strukturiran i u kojem se radnja proteže kroz gotovo četiri
godine. Dok u početku pratimo isključivo borbu Guerina za istinu i kažnjavanje
odgovornih, tako kasnije glavnu ulogu preuzima Denis Menochet, a Guerin se
pretvara u sporednog lika, a na kraju pratimo sudbinu Swanna Arlauda, dok
prethodna dva lika ostaju u pozadini. U prvi plan Ozon u slučaju svih tih
nesretnih ljudi stavlja njihovu hrabrost da uopće izađu van i javno priznaju
što im se događalo, iako su svjesni da će svi oni biti stigmatizirani u i dalje
pretežito staromodnom društvu u kojem crkva, nažalost, i dalje igra preveliku
ulogu. Vidjet ćemo kako postoje i članovi njihovih obitelji koji nisu
oduševljeni izlaženjem u javnost i stvaranjem buke, no isto tako ćemo vidjeti
kako se šutnjom apsolutno ništa ne rješava.
Primjedbe
Objavi komentar