I danas vjerojatno najpoznatiji, za mnoge (pa
tako i za mene) najbolji film američkog nezavisnog filmaša Todda Solondza bio
je toliko kontroverzan da ga je najpoznatiji američki festival nezavisnog filma
Sundance, odbio prihvatiti i prikazati. To i ne čudi jer Solondz u satiričnoj
crnohumornoj drami problematizira tematiku seksualnosti, perverznosti, seksualne
devijantnosti, ali prvensteno pedofilije. I to na način na koji baš i nismo
imali priliku do tada gledati te se ovom mračnom tematikom bavi iz kuta osoba
koji su patološki perverznjaci ili pedofili. I kao što to obično biva, svi ti
ljudi su naizgled obični i prosječni tipovi iz susjedstva, kolege s radnog
mjesta, daljnji rođaci ili poznanici za čije mračne tajne ne zna praktički
nitko i koji vješto kamufliraju i skrivaju svoju devijantnost. Slobodno bi se
moglo reći da je "Sreća" film koji nas vodi u najdublje ponore
ljudskog očaja i patologije, među najnesretnije ljude koji postoje, koji je na
kraju prikazan na festivalu u Cannesu, gdje je dobio i nagradu u kategoriji
"Un Certain Regard" zbog načina na koji prikazuje kontroverzne, a
aktualne teme, ali i zbog sjajnog vizualnog stila i impresivnih glumačkih
performansi.
Na kraju je "Sreća" donijela
Solondzu i nominaciju za Zlatni globus za najbolji scenarij, a u stilu
Altmanovih "Kratkih rezova" ili Andersonove "Magnolije",
pratimo ovdje priče više ljudi, koje će se vrlo brzo međusobno povezati i
ispremiješati. Svim tim glavnim likovima je zajedničko da žive svoje živote
pokušavajući svoju pravu osobnost sakriti, a svima njima je zajedničko i da su
nevjerojatno usamljeni, nesretni i da traže osobu s kojom bi se mogli povezati
i koja bi ih mogla razumijeti. Imamo tu tri sestre Jordan, a najstarija od
njih, Trish (Cynthia Stephenson) je u naizgled sretnom braku s psihijatrom
Billom Maplewoodom (Dylan Baker). Imaju oni troje djece, no Trish nije ni
svjesna kako je njezin muž poremećeni perverznjak i pedofil koji je opsjednut
11-godišnjim prijateljem svog sina. Srednja sestra Helen (Lara Flynn Boyle) je
uspješna spisateljica koju svi koji poznaju dižu u nebesa, no i ona je dubinski
nesretna i usamljena žena koju uzbuđuju anonimni perverzni telefonski pozivi
nepoznatog muškarca. Ispostavit će se da je taj perverzni telefonist njezin
susjed Allen (Philip Seymour Hoffman), potpuno iskompleksirani i poremećeni tip
koji se patološki boji žena.
Njim je pak opsjednuta druga susjeda, Kristina
(Camryn Manheim), neugledna i bucmasta žena koju nitko ne doživljava, dok je
ranije spomenuti pedofil Bill, Allenov psihijatar. Tu je i najmlađa od tri
sestre, Joy (Jane Adams), žena potpuno nesretna u ljubavi kojoj sestre stalno
dogovaraju spojeve s tipovima, no nijedan od njih nije onaj pravi, već se uglavnom svi ti tipovi ispostave kao totalni frikovi. Tako će joj
između ostalih netko dogovoriti spoj s Allenom, koji će postajati sve luđi i
luđi, a situacija će se dodatno zakomplicirati kad sestre shvate da njihov otac
napušta majku nakon 40 godina naizgled sretnog braka. Siguran sam da ovo nije
film po svačijem ukusu i da će mnogi dići ruke od "Sreće" zbog svih
ovih kontroverznih likova i tema koje se u njemu obrađuju, no činjenica je kako
je Solondz od svih tih duboko poremećenih i nesretnih ljudi uspio stvoriti
likove od krvi i mesa, čije ponašanje nitko normalan ne može shvatiti ili
razumijeti, ali sve su to stvarni ljudi koji žive među nama i za čije
devijantnosti ne znamo.
Upravo zbog toga ova subverzivna i više nego
provokativna mračna, mračna crnohumorna drama i djelovala je toliko šokantno,
čak pomalo otrježnjujuće, a teško se sjetiti filma u kojem je netko obrađivao
toliko tabu tema. I to ne na način da svoje likove osuđuje ili ih prikazuje kao
monstrume, već kao ljude s mračnom stranom koji se pokušavaju boriti sa svojim
osobnim demonima, ali na svoju i tuđu žalost, obično bezuspješno. Koliko god to
zvučalo nemoguće i nestvarno, sve su to likovi s kojima gledatelj pokušava
suosjećati i shvatiti ih, bez obzira što je to iznimno teško, a posebno je
šokantno što ovi ljudi kao da ni ne shvaćaju da svoje devijantno ponašanje
prenose i na svoju djecu, koja uz njih jako teško mogu izrasti u normalne ljude.
Jasno da je i sam naziv filma "Sreća" potpuno ironičan i da su svi ti
ljudi sve samo ne sretni, no svatko od njih sreću će pokušati pronaći na sebi
svojstven i prilično šokantan način, ali jasno je da su sve to ljudi za koje su
sreća i mir nedohvatljivi. Nije to film lagan i ugodan za gledanje, no
činjenica je kako je Solondz uspio isplesti briljantan mozaik i spojiti sve te
nesretne sudbine koje će se do kraja ogoliti u svom užasu i pustoši duha.
Primjedbe
Objavi komentar