Već sam stotinu puta sam sebi rekao da više
neću i ne želim gledati dokumentarce o klimatskim promjenama, globalnom
zatopljenju i svemu sličnome. I to ne iz razloga jer mislim da je sve to
teorija zavjere, već stoga jer se uvijek gledajući takve filmove razbijesnim,
uplašim i razljutim. Ipak, nisam odolio gledanju dokumentarca kojeg je snimila
Leila Conners i kojem je producent i narator Leonardo DiCaprio i koji je
premijeru imao na festivalu u Cannesu 2019. godine da bi potom završio na
HBO-u. I dobro da sam ga pogledao jer "Ice on Fire" nije samo jedan
od onih dokumentaraca u kojem nas znanstvenici sa svih strana svijeta upozoravaju
da je kraj blizu ukoliko zemlju nastavimo uništavati ovim tempom, već imamo tu
i neka rješenja pomoću kojih bi se mogla ne samo usporiti, već i u potpunosti
zaustaviti emisija stakleničkih plinova, prvenstveno ugljikovog dioksida.
Malo je reći da se svaki puta iznenadim kad
vidim koliko je napredovala tehnologija i što su sve pametni ljudi već sada
uspjeli izumiti, tako da vidimo ovdje da nada postoji. Valjda je svima koji
misle svojom glavom i koji vjeruju ljudima koji su čitave živote posvetili
izučavanju i proučavanju određenih pojava u prirodi (ti ljudi se nazivaju
znanstvenici), a ne Fox Newsu ili sličnim bezbrojnim huškačkim, propagandnim kanalima i portalima kojih se posljednjih godina nakotilo k'o štakora, jasno da se
nešto događa. I da smo za sve to krivi mi, ljudi. Da se klima mijenja, da
oluje, suše, poplave, požari i sve ostale prirodne katastrofe postaju sve
ekstremnije, da se južni i sjeverni pol tope, da dobar dio zemlje već sada
postaje nemoguć za život i da ćemo uskoro pred vratima imati nove milijune i
milijune klimatskih izbjeglica. Od početka industrijske revolucije i masovne
eksploatacije fosilnih goriva kao što su ugljen, plin ili nafta u atmosferi su
završile gigatone i gigatone stakleničkih plinova, a kako smo se sami u ta
govna uvaljali, sami ćemo se morati iz njih i izvući.
Kao i u većini sličnih filmova, autorica nas u
uvodu ukratko upoznaje s onim što se događa i s onim što nam se sprema ukoliko
ne promijenimo navike i ukoliko ne postanemo svjesni da uništavamo jedini nam
planet. No, vrlo brzo upoznajemo i pregršt znanstvenika sa svih strana svijeta,
ali i običnih, prosječnih ljudi, koji su pronašli rješenja za ovaj gorući
problem i već ga pokušavaju implemenirati. Vidimo tako kako na Islandu već
postoji postrojenje koje iz zraka izvlači CO2 i posprema ga nazad u zemlju,
kako su mudri ljudi već uspjeli iskoristiti energiju oceana i dokazati da se od
te sile može proizvoditi električna energija. Posebno sam se ugodno iznenadio
što je jedan segment dokumentarca snimljen i u Hrvatskoj, Opatiji, gdje
upoznajemo jednog pametnog čovjeka, a ime mu je Staša Puškarić i profesor je na Rochester Instititu u
Hrvatskoj. Ovaj geolog i oceanograf iz Zagreba pomoću nečega što se naziva
"morski snijeg" i u Jadranu pokušava sav taj CO2 iz atmosfere vratiti
tamo gdje mu je i mjesto, u morske dubine.
Doista vidimo tu brojne genijalne ljude s
nevjerojatnim rješenjima i lijepo je za vidjeti da nada postoji i da postoji
vjerojatnost da bi i generacije poslije nas mogle uživati u životu na Zemlji.
No, jednako koliko je lijepo i ugodno to vidjeti, još je ružnije i još je
neugodnije vidjeti da eksploatacija fosilnih goriva i dalje nezaustavljivo
raste i emisija štetnih plinova se povećava. Prema nekim najpesimističnijim
predviđanjima već za 20 godina u atmosferu ćemo našibati kritičnu količinu tih
otrova da će život na Zemlji postati neizdrživ. Najtragičnije od svega je što
vidimo da rješenja postoje, no ono što nažalost ne postoji je politička volja
da se nešto poduzme i da se zaustavi ovakav način života. To je posebno
vidljivo recimo u političkom diskursu u Hrvatskoj, gdje od niti jednog
političara nikada nismo imali prilike čuti nešto smisleno, a da je vezano uz
klimatske promjene i obračun s tim problemom. Dok se politički imbecili u nas i
dalje prepucavaju oko trivijalnosti i natječu se koji će se bolje nakrasti, a
raja se zabavlja njihovom nesposobnošću, klima se mijenja.
Odličnu ideju iznio je jedan od sugovornika u
ovom dokumentarcu - zašto se ne bi onima koji svjesno profitiraju na
zagađivanju i uništavanju Zemlje sudilo na međunarodni sudovima zbog
zločina protiv čovječnosti? Eto, lako je zaključiti da me je opet gledajući
jedan takav environmentalistički dokumentarac obuzeo osjećaj bijesa, ljutnje,
ali i nemoći jer je očito da trenutačno nema volje da se nešto poduzme. Kad sam
već spomenuo gospodina Puškarića, red je spomenuti još jednog čovjeka s ovih
prostora, a koji ima iznimno važnu ulogu u ovom filmu. Taj je čovjek direktor
fotografije Harun Mehmedinović, Sarajlija koji je proslavljeni fotograf i
snimatelj te je snimao za National Geographic, BBC i brojne druge važne i
velike projekte, a lako je za pretpostaviti da je fotografija i u ovom filmu
izuzetna.
Primjedbe
Objavi komentar