Dvadeset i sedam godina čekanja da se
klaunoliko Zlo opet pojavi u fikcionalnom gradiću Derryju u američkoj saveznoj
državi Maine skratilo se na dvije godine otkako je snimljen prvi nastavak
horora po čuvenoj knjizi Stephena Kinga, a ja se najtoplije nadam da smo s ovim
klaunom završili jednom za svagda. Ne treba uopće sumnjati da će drugi nastavak
"Ita" po uzoru na prvi koji je zaradio 700 milijuna dolara, poharati
kino blagajne i da će ostati zabilježen kao jedan od najprofitabilnijih horora
(i više nego pristojan budžet od cca 80 milijuna dolara kad se dodaju i
troškovi marketinga), no riječ je o još jednom posve generičkom hororu koji će
se pamtiti samo po tome što traje zaista predugih 165 minuta. I nema se tu što
prigovoriti ni efektima, koji su na očekivanoj razini s obzirom na takvu
raskošnu holivudsku produkciju, kao ni zbilja iznimno dobroj glumačkoj ekipi,
no niti nova verzija ekranizacije priče o vjerojatno najjezivijem klaunu nije
se uspjela pomaknuti od mini - serije koju smo imali priliku gledati prije
tridesetak godina.
Stoji da sada ima više krvi, da djeluje sve to
puno modernije, no jebem ti ja takav horor u kojem sva jeza i sav užas počivaju
na tzv. Jump Scareovima, odnosno situacijama kad se svakih pet ili deset minuta
iznebuha pojavi neka spodoba koja bi te trebala uplašiti. I to možda pali prvi
ili drugi put, no treći, peti, osamnaesti put već se potpuno navikneš na takve
situacije tako da su mi ti Jump Scareovi češće djelovali smiješno, nego strašno
i jezivo. Posebno me razočaralo što izvjesni Gary Dauberman, koji je po
Kingovoj knjizi pisao scenarij, u nepuna tri sata uopće nije uspio izgraditi
likove te mi je bilo potpuno svejedno koji će od sedam sada odraslih prijatelja
preživjeti, a koji će završiti u Pennywiseovom zubalu. Ni izvjesni Andy
Muschietti, koji redateljski potpisuje "Ono drugo poglavlje" nije se
potrudio unijeti malo inventivnosti da to ne djeluje kao još jedan generički,
štancerski horor.
Jasno, osnovni zadatak koji je stavljen pred
scenarističko - redateljski dvojac će se ostvariti i "It" će ponovno
protutnjati kino blagajnama, no za mene je ovo film čak i ispod skromnih
očekivanja. O priči vjerojatno ne trebam trošiti puno tinte, s obzirom da su
mnogi gledali ili staru verziju ili prvi nastavak ovog serijala i svi
vjerojatno pretpostavljaju da je društvo koje smo ostavili kao klince od 12, 13
ili 14 godina, sada odraslo. Kako je od fatalnog događaja iz 1989. godine, kada
je društvance koje čine Bev (Jessica Chastain), Bill (James McAvoy), Richie
(Bill Hader), Mike (Isiah Mustapha), Ben (Jay Ryan), Eddie (James Ransone) i
Stan (Andy Bean), prošlo punih 27 godina, sada su to ljudi u kasnim tridesetim
ili ranim četrdesetim godinama, koji su na traume iz djetinjstva i obračun sa
zlim klaunom Pennywseom već zaboravili. Mislili su oni da su jednom za svagda
pobijedili zlo i raspršili se po cijeloj Americi, no avaj, zlo se vratilo.
Cijelu je družinu o tome obavijestio jedini
preostali član koji je ostao živjeti u Derryju, Mike, koji je svoj život
posvetio izučavajući zlo i pripremajući se za konačni obračun. Kad se Ono i
vratilo, cijelo društvance vratilo se natrag u svoj rodni gradić, gdje će se
nastaviti započeto prije 27 godina. Jedan od razloga zašto je film razvučen na
pomalo užasavajućih 165 minuta je što su autori odlučili snimiti film u kojem
imamo čak šest glavnih jednakopravnih likova pa se svakome od njih moralo
dodijeliti jednako tolko vremena. I dok u knjigama slične situacije mogu proći,
film je ipak posve drukčiji medij i dok su se ispričale priče o svakom od naših
junaka pojedinačno i dok smo utvrdili gradivo o njihovim najvećim strahovima,
već su skoro prošle dvije trećine filma, no to čak i nije najgori dio pošto imamo finale koje je gotovo pa potpuno identično prvom filmu.
Imamo tu zatim i za priču potpuno
nepotrebnu epizodu s također odraslim Bowersom, psihopatom koji je i u
djetinjstvu terorizirao naš "Klub gubitnika", a sada će čovjek koji
ne odustaje od prepoznatljive fudbalerke pobjeći iz ludare samo kako bi ih
ponovno mogao maltretirati. Čak su simpatične bile epizode u kojima su se
nakratko pojavili sam Stephen King kao prodavač u staretinarnici u kojoj će
Bill pronaći svoj stari bicikl ili poznati američki filmaš Peter Bogdanovich
kao redatelj filma koji se snima po Billovoj knjizi, no nekako imam dojam da 95
posto kino publike uopće i nije skužilo štos pošto sumnjam da današnjim mladim
generacijama, koje su masovno pohrlile na ovaj hororac, išta znači King, a
kamoli Bogdanovich. U manjoj ulozi pojavljuje se i talentirani mladi kanadski
scenarist, redatelj i glumac Xavier Dolan, a upravo će on i biti prva žrtva
najokrutnijeg filmskog klauna. Na kraju, tek kvalitetna glumačka postava i
komičarski gen Billa Hadera kao Richieja, koji je cijelu tu zloguku situaciju
povremeno razbijao humorom, uspjeli su spasiti ovu pretencioznost od potpunog
posrnuća.
Primjedbe
Objavi komentar