Iz Italije nam stiže još jedan pravi filmski
biser, poetična krimi drama u kojoj se na rijetko viđen način stapaju
naturalizam i magijski realizam, šokantna priča o kriminalu koja je ujedno i
savršena društvena kritika i alegorija na stvarno stanje u društvu. Film
"La paranza dei bambini" koji je sjajno preveden i za svjetsko
(Piranhas) i za naše tržište (Sitne ribe) jer oba ta naziva perfektno ocrtavaju
karakter likova koje ćemo upoznati, sve bolji talijanski filmaš Claudio
Giovannesi snimio je prema romanu Roberta Saviana. Saviano je možda i
najpoznatiji živući talijanski pisac, koji je pod stalnom policijskom zaštitom
otkako je napisao "Gomorru", dokumentaristički roman koji je na do
tada neviđen način prikazao kako funkcionira napolitanska mafija Camorra. I
ovaj puta Saviano nas vodi na ulice Napulja, grada u kojem je odrastao i u
kojem je živio sve dok nije objavio "Gomorru", ali ovaj puta nas vodi
u svijet maloljetničkih delinkvenata, klinaca od 13, 14 i 15 godina, koji će
ubrzo preuzeti kontrolu nad ulicama svog grada.
Nicolu i njegovo društvo iz napuljskog kvarta
Rione Sanita, dijela grada u koji su često radnje svojih filmova smještali
talijanski neorealisti poput Vittorija De Sice, upoznajemo kao tipičnu bandu
mladih nevaljalaca koji izvode razne nepodoštine i gluposti. Već u uvodnoj
sceni oni se sukobljavaju sa sličnom skupinom klinaca oko toga tko će od njih
srušiti i skršiti božićno drvce smješteno u sredini shopping centra, a u
sljedećoj sceni oni pale ogromnu lomaču u jednom od dvorišta. Posve nam je
jasno da su ti balavci najobičnije sitne ribe, koje traže svoje mjesto pod
suncem na kriminalnoj sceni Napulja. Svi oni odrastaju uz svakodnevni kontakt
sa stvarnim gansgterima, opasnim kriminalcima i dilerima koji reketare sve oko
sebe i imaju cijelo područje pod svojom kontrolom. Tako i Nicolina majka koja
ima obrt za glačanje rublja mora ovim kriminalcima plaćati reket, a kad jedan
od njih dođe k njoj po novac, Nicola se ne usudi ni zucnuti. No, vrlo brzo ovo
će se društvo od klinčadije koju ozbiljni igrači šalju po šibice početi
pretvarati u prave, pravcate kriminalce i krčiti svoj put na kriminalnoj sceni
grada. Klinci kojima su nasilje i kriminal jedino što se nudi u životu, uskoro
će postati još okorjeliji i još okrutniji od svojih prethodnika i neće trebati
proći puno vremena da Nicola i njegovo društvo postanu gospodari ulica Napulja.
Stilski se "Sitne ribe" nastavljaju
na tipični talijanski neo-realizam, no film koji je Giovannesi snimio,
perfektan je i izvanredan na nekoliko razina. Osim što je to odlična žanrovska
krimi - drama, to je i podjednako dobra socijalna drama i društvena kritika o
jednom potpuno izgubljenom društvu i generaciji koja je izgubljena i za koju
nema povratka i spasa. Generacija koja je uzore pronašla u onim najgorima i svo
to nasilje uz koje ovi klinci odrastaju, kao i skupi automobili, lijepe žene,
dizajnerska odjeća, naizgled lagodan život kakvim žive ti mafijaši uokolo njih,
učinili su da za njih u životu ne postoji druga opcija. Kriminal je ono u čemu
su se svi oni pronašli (savršena scena je kad Nicolu pita netko, zašto ne
treniraš nogomet, i na taj način možeš se izvući iz siromaštva, a ovaj mu
odgovori da mu nogomet nikad nije išao, a u ovom se savršeno pronašao), a
upravo njihova mladost koja je u nevjerojatnoj koliziji s njihovom okrutnošću i
bezobzirnošću, ono je što ponajviše šokira.
Nicola će se vrlo brzo pretvoriti u svojevrsnu
karikaturu napuljskog Pabla Escobara, šefa kriminalne organizacije koji si je
usput umislio da je dobročinitelj i koji se trudi unaprijediti kvalitetu života
onim siromašnim stanovnicima grada, ni ne shvaćajući da su on i takvi poput
njega upravo ono što uništava njegov grad. On dijelom podsjeća i na dječju
verziju Michaela Corleona, tipa koji želi imati sve pod kontrolom i tipa kojeg se
apsolutno sve mora pitati, a jedna scena kao da je hommage sceni iz
"Kuma" u kojoj Michael čini svoje prvo ubojstvo. Naravno da su
neizbježne usporedbe i s Tonyjem Montanom iz "Scarfacea" jer je i
Nicola klinac koji će krenuti od nule i uspeti se do vrha imperija. Definitivno
je ovo senzacionalna priča o, nazovimo to, instagram - turbofolk generaciji
kriminalaca, klincima kojima se nije dalo čekati kako bi odrasli i zgrabili ono
što misle da im pripada, već oni žele sve i odmah. Klincima koji su uvjereni da
je uspjeh preko noći jedini uspjeh i koji ne pristaju ni na što drugo i
klincima za koji kao da ne shvaćaju da se život razlikuje od video - igrica.
Gotovo sve u ovom filmu je savršeno, od
scenarija za koji su Giovannesi, Saviano i Maurizio Braucci dobili srebrnog
medvjeda na festivalu u Berlinu, fotografije, režije pa do uvljerljive glume
iako su svi ti mladi glumci debitanti. No, koliko to ponekad može biti mana,
toliko je to ovaj puta to prednost jer sve to uz ove stvarne klince iz Napulja
djeluje nevjerojatno autentično, realistično, stvarno i šokantno. Iako je posve
jasno da je ova priča čista fikcija jer čisto sumnjam da se ikada igdje moglo
dogoditi da ovakva klinčadija uspije izgurati starije kolege kriminalce i
preuzme kontrolu. Na trenutke sam imao dojam kao da je priča iz čuvenog romana
britanskog nobelovca Williama Goldinga "Gospodar muha" iz okruženja
pustog otoka na kojem je završila skupina dječaka koji su potom pokušali
ustrojiti vladajuću strukturu, sada preseljena na ulice Napulja.
Primjedbe
Objavi komentar