Posljednjih godina iz Čilea stiže sve više
filmova u kojima se bavimo razdobljem Pinochetovog režima ili njegovih
posljedica, a na tom tragu su i "Psi", misteriozna drama Marcele
Said, koja je premijerno prikazana na kritičarskoj večeri festivala u Cannesu
2017. godine. Iako je od vremena diktature generalisimusa Pinocheta prošlo već
tridesetak godina, posljedice tog okrutnog režima i dalje se osjete, tim više
jer je i dalje ondje na ključnim pozicijama ista ekipa koja je ako ne
sudjelovala, onda barem prešutno podržavala i okoristila se torturom
neistomišljenika u tom razdoblju. Said je karijeru počela kao dokumentaristica
da bi se potom prebacila na igrani film, no nastavila je ona snimati
angažirane, provokativne filmove, koji kao da se nastavljaju na čuvenu
Larrainovu trilogiju o Pinochetu. No, za razliku od Larraina, koji je radnju
svojih filmova smjestio upravo u razdoblje Pinochetove strahovlade, radnja
"Pasa" odvija se u sadašnjosti i pratimo ovdje sudbinu obitelji koja
se očito fino snašla u tim okolnostima.
Mariana (Antonia Zegers) je bogata, razmažena
i privilegirana 42-godišnja kći jednog od čileanskih industrijskih oligarha, a
njen je suprug također uspješni biznismen koji je stalno odsutan. Iako je i
Mariana članica uprave poslovnog imperija svog oca, on joj baš i ne vjeruje
toliko da je uključi u odlučivanje o poslovnim odlukama, no posao ionako
pretjerano ne zanima Marianu. Odrasla je ona u obilju, nikada nije morala ništa
obiljno raditi i pomučiti se u životu, a jedina nesreća je što nikako sa svojim
mužem ne uspijeva dobiti dijete. Prolazi ona tretmane umjetne oplodnje, no nije
baš da je to posebno zabrinjava, već se čini da je njezin pas jedino što joj
uspijeva zaokupiti pozornost. Višak vremena ionako je ono sa čime se susreću
ljudi poput Mariane, a svoju dokolicu ona je odlučila popuniti školom jahanja.
Vrlo brzo privući će je puno stariji instruktor jahanja Pukovnik Juan (Alfredo
Castro), koji će joj postati još intrigantniji da se protiv njega upravo vodi
postupak zbog sumnje da je bio član Pinochetovih odreda smrti prije 35, 40
godina i da je mučio ljude.
Njegova priča dodatno će je zaintrigirati kad
shvati da se Pukovnik i njezin otac poznaju iz "starih dana", a
paralelno s vlastitom istragom Pukovnikove prošlosti i okolnosti zbog kojih ga
se istražuje, između ovo dvoje ljudi razvit će se i pomalo bizarna veza.
Definitivno je Mariana jedna od onih pravih čudakinja koja svima govori ono što
joj je na pameti i ne prilagođava se nikome, a tu karakternu hladnoću i
iščašeni karakter, kao da će još više privlačiti jedno prema drugome. "Los
perros" je jedan od onih hladnih, misterioznih filmova u kojima se priča
razvija dosta sporo, a Said nije nimalo suptilna u kritici prema društvu u vlastitoj
zemlji. Posve je očito da je smeta činjenica što je u njenoj zemlji bilo toliko
ne samo onih koji su zbilja bili zločinci, već i što je još više bilo onih koji
su bili pasivni sukreatori zla i nisu prstom mrdnuli dok su se svi ti užasi
događali. Tako i perspektivu ove minimalističke, čak pomalo nihilističke drame
pratimo iz perspektive ljudi koji su se ili našli na pogrešnoj strani povijesti
ili su zahvaljujući tome što su se njihovi roditelji našli ondje, stekli sve
privilegije u društvu i svrstali se u onih jedan posto privilegiranih članova
društva koji s ostatkom zemlje i nema nikakve veze.
Primjedbe
Objavi komentar