Da je horor idealan žanr za kratku filmsku
formu, već odavno smo naučili, a omnibusi i antologije u kojima pratimo
nekoliko kratkih priča, često su savršen poligon za predstavljanje mladih i još
neetabliranih autora. Tim je veće iznenađenje bilo kad sam naletio na ovaj
horor omnibus koji se sastoji od pet kratkih priča, koje kao što Tim Roth
povezuje sve priče u "Četiri sobe" kao hotelski bellboy, sada
povezuje izobličeni Mickey Rourke kao kino - operater u "Kinu noćnih mora".
Ovo izobličeni ne treba shvatiti doslovno jer dobrom staru Mickeyju nisu
trebale nikakve maske da bi izgledao groteskno i čudnovato, već si je on sam
sve to napravio serijom plastičnih operacija zbog kojih izgleda kao savršeni
lik iz horora. No, da se maknem malo s Mickeyja i vratim na iznenađenje, a ono
je u tome što ove priče nisu režirali neki mladunci, već uglavnom prave horor
iskusnjare, od kojih smo na neke već odavno i zaboravili.
Varira ovdje sve i kvalitetom, ai i tematski i
stilski i ove priče bi se mogle svrstati u brojne podžanrove, od slashera i
body horora pa do sf-a i psihološkog trilera, a ne znam je li to učinjeno
namjerno, sa svakom epizodom i kvaliteta pada. Prva po redu je priča "The
Thing in the Woods" Argentinca Alejandra Bruguesa (otkačena horor
zajebancija "Juan of the Dead" otprije nekoliko godina). I sada je
Brugues pokazao da ima uvrnut smisao za humor s potpuno suludom krvavom horor
parodijom na slashere i splattere, koja je definitivno i najzabavniji dio ovog
omnibusa.
Potom smo doživjeli ukazanje već pomalo
zaboravljenog Joea Dantea. Neumrli Joe, koji je posljednjih godina uglavnom tu
i tamo snimio poneku epizodu neke bezvezne serije, vrhunac karijere imao je još
80-ih s filmovima kao što su "Gremlini", "Unutarnji
svemir", "Piranha" ili "The Howling", a sjećamo ga se
i po filmu i seriji "Zona sumraka". I sada je Dante snimio kratki
film koji izgleda kao da je ispao iz "Zone sumraka" u kojem se
pojavljuje još jedan potpuno zaboravljeni as - britanski glumac Richard
Chamberlain. Glumac kojeg ponajviše pamtimo po ulozi svećenika u
melodramatičnoj mini-seriji "Ptice umiru pjevajući" sada je estetski
kirurg, kojem će se za pomoć obratiti djevojka s ožiljkom na licu. Kako bi
ugodila svom dragom, ona se odlučila podvrgnuti plastičnoj operaciji, no ta će
operacija završiti u posve nepredviđenom smjeru.
Zatim slijede epizode koje je režirao Japanac
Ryhuei Kitamura (Versus), Britanac David Slade (Hard Candy, 30 Days of Night,
jedan od kreatora genijalne serije "Hannibal") pa je tim nevjerojatnije
da je njegova epizoda toliko slaba. No, sve je to ništa u usporedbi s
posljendjom epizodom za koju je zaslužan još jedan pomalo zaboravljeni hororaš
iz osamdesetih i devedesetih Mick Garri. Njegova priča neodoljivo podsjeća na
"Šesto čulo", prava je budalaština i više psihološki triler nego
klasični horor, koji nema veze s vezom. Prava je šteta što je ovaj prilično
ambiciozan projekt u kojem su zbilja angažirani neki talentirani filmaši i
istinski majstori horora završio ovako loše i grozno i što je zapravo i narušio
cijelu konstrukciju ovog omnibusa, koji je do tada sasvim solidno i pristojno
funkcionirao. Na kraju, ako zanemarimo Garrisov segment "Dead" i
međuigru u kinu noćnih mora (koje je također napisao i režirao Garris), "The
Nightmare Cinema" bio je sasvim zabavan i solidan omnibus u kojem bi
fanovi horora trebali pronaći barem jednu priču po svom guštu.
Primjedbe
Objavi komentar