Osamdesete i devedesete godine prošlog
stoljeća bile su kreativno daleko najplodonosnije razdoblje za poznatog francuskog
scenarista, režisera i producenta Luca Bessona. Iako je Besson i u novom
mileniju nezaustavljivo nastavio "štancati" filmove, snimati sve i
svašta i u Hollywoodu i u Francuskoj te su i mnogi kasniji filmovi imali
značajan komercijalan uspjeh, po pitanju kvalitete ta se kasnija faza nikako ne
može mjeriti s prethodnom. Već u prvoj polovici 80-ih Besson se kao mladić u
ranim dvadesetim godinama života predstavio vizualno izuzetnim, modernim
filmovima te ga se smatra vodećom figurom pokreta koji se nazivao "Cinema
du Look". Nakon "The Last Battle" i "Subway", koje je
snimio u prvoj polovici 80-ih, bacio se na snimanje filma za koji je scenarij
počeo pisati još u tinejdžerskim danima. "Veliko plavetnilo" i danas
se smatra jednim od vrhunaca Bessonovog opusa, a priču o velikom rivalstvu, ali
i velikom prijateljstve dvojice najboljih svjetskih ronioca osmislio je po
stvarnim ljudima.
Jacques Mayol (kojeg je odglumio Jean - Marc
Barr) te Enzo Maiorca (za potrebe filma je preimenovan u Enza Molinarija, a
utjelovio ga je Jean Reno) dva su vjerojatno najpoznatija svjetska ronioca na
dah koji se u stvarnosti nikada nisu natjecali jedan protiv drugoga. Upravo su
njih dvojica prvi ronioci na dah koji su se uspjeli spustiti na dubine veće od
stotinu metara, no jasno da je Besson njihove životne priče i rivalstvo
prilično fikcionalizirao i dramatizirao za potrebe svog filma. Tako recimo na
samom početku filma pratimo odrastanje dvojice ronioca na grčkom otoku Amorgosu
60-ih godina prošlog stoljeća, a Francuz Mayol rodio se tako 1927. u Šangaju,
dok se u filmu stariji Enzo, rodio četiri godine kasnije na Siciliji.
Bilo je "Veliko plavetnilo"
najgledaniji francuski film u tamošnjim kinima i na velikom platnu ondje ga je
pogledalo gotovo 9,2 milijuna ljudi, a uz čudesne prizore, prekrasne krajolike
koji su velikom većinom snimljeni u Grčkoj, prepoznatljiv je i score stalnog
Bessonovog suradnika Erica Serre. Dok je u Europi bio iznimno uspješan, na
američkom tržištu je potpuno podbacio iako je za tamošnje tržište Besson snimio
i alternativni "happy end", dok je Serrina glazba zamijenjena onom
koju je skladao Bill Conti. Na američko tržište Besson se uspio probiti tek
nešto kasnije filmovima kao što su "Leon" ili "Peti
element", no priča o prijateljstvu i rivalstvu pompoznog i nametljivog
ženskara Enza te skromnog, sramežljivog i samozatajnog Jacquesa i danas se
smatra jednim od najpoznatijih i kultnih europskih filmova.
Primjedbe
Objavi komentar