Da Michael Haneke ima prilično uvrnut smisao
za humor jako dobro možemo vidjeti u samom podnaslovu "Bijele vrpce".
Ovu misterioznu dramu smješteno u selo na sjeveru Njemačke uoči Prvog svjetskog
rata podnaslovio je Haneke "Njemačka priča za djecu". Ako netko ne
snima filmove za djecu to je definitivno Haneke i taj podnaslov ne može biti
dalje od istine jer sumnjam da će neko dijete pronaći zadovoljstvo u ovom
podmuklom, zlogukom, nelagodnom, mračnom i sporom crno - bijelom filmu, koji je
uz Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja, nominaciju donio
i stalnom Hanekeovom direktoru fotografije Christianu Bergeru. Osvojio je ovaj
film šezdesetak nagrada u izborima za filmove godine i na mnogim festivalima pa
je tako dobio Zlatni globus za najbolji film izvan engleskog govornog područja,
izabran je za europski film godine, dok je Haneke dobio nagrade i za najbolju
režiju i scenarij na istom izboru. Donijela je "Bijela vrpca" Hanekeu
prvu od dvije Zlatne palme u Cannesu, a previše bi se vremena potrošilo
nabrajajući sve nagrade koje je osvojio ovaj izvanredan film.
Već odavno smo naučili da je Haneke jedan od
onih autora koji perfektno istražuje ljudsku patologiju i voli na vidjelo izvlačiti
sve ono najgore u ljudima. Ono o čemu se obično ne govori i ono što se često
smatra tabuom jer i dalje je uvriježeno mišljenje da su ljudi dobri,
neiskvareni, sve dok im se ne dokaže suprotno. U Hanekeovim filmovim
situacijama je obično potpuno obrnuta. Ljudi su kod njega obično zli, iskvareni
i izopačeni, podmukli egoisti koji misle samo na sebe i koji će učiniti sve
kako bi zadovoljili svoje potrebe i svoju volju. Ovaj film možda je i najbolji
primjer toga, no u "The White Ribbon" on to čini na suptilan način i
malo, pomalo razotkriva svu izopačenost svijeta, a vidimo to na mikrokozmosu
mjestašca Eichwalda u razdoblju od srpnja 1913. do kolovoza 1914. godine.
Mjesto je to koje se i nije previše odmaknulo od klasičnog feudalizma i u kojem
apsolutno o svemu odlučuje troje ljudi - lokalni protestantski župnik, liječnik
i barun.
Ovaj trojac gospodar je života i smrti ovog
mjestašca i sudbine svih, njihovih žena, djece, kao i lokalnih seljaka koji su
i dalje gotovo na razini kmetova. Sam Haneke je za "Bijelu vrpcu"
istaknuo da je to film kojim je želio prikazati društvene i obiteljske odnose u
Njemačkoj na početku 20. stoljeća te je u ovom filmu prepunom simbolike i
mistike želio prikazati što su zapravo bili korijeni svih zala. Što je dovelo
do tih mnogih autoritarnih režima u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća i kako
je izgledalo društvo koje je ubrzo dobilo rješenje u vidu nacista, fašista
poput Hitlera i Mussolinija i komunista poput Lenjina i Staljina. Fašizam i
sovjetski tip komunizma prosječnom obespravljenom, još uvijek dobrim dijelom
ruralnom, stanovništvu s početka prošlog stoljeća, zasigurno su se činili kao
pravi odgovor na nejednakost, nepravdu i nepoštenje tog doga u kojem je
industrijski kapitalizam još uvijek više podsjećao na klasični feudalizam. No,
kao što nas je povijest naučila i kao što se uvijek ponavlja, oni koji nude
najjednostavnija i najbrža rješenja obično znaju biti i najopasniji i
najpogubniji. Kad to shvatimo, obično bude prekasno, a šutnja i okretanje glave kad se zlo događa nekome drugome, misleći neće valjda baš mene, bitno je utjecala da se to zlo nezaustavljivo širiti, baš kao i u slučaju ovog mjestašca.
U takvom društvu, i dalje većinom nepismenom,
zaostalom, primitivnom i praznovjernom, svašta je moguće, a na to nas upozorava
i pripovjedač filma, danas ostarjeli krojač, koji je u mladosti radio kao
seoski učitelj u ovom selu. On se prisjeća svoje mladosti i događaja koji su
obilježili njegov život, a sve počinje nesrećom u kojoj je teško ozlijeđen
seoski liječnik. U selu se ubrzo nastavljaju događati ružne stvari, nesreće i
situacija postaje sve neugodnija, a međuljudski odnosi sve zategnutiji. Iako se
na površini svi predstavljaju kao puritanci, moralisti i veliki borci za pravdu
i istinu, saznat ćemo da je naizgled idilično selo oduvijek bio samo privid i
da ondje žive nemoral, pokvarenost, izopačenost, a da su na cijeni
malograđanština, licemjerje i sadizam. Iako se na početku naslućuje da su ružne
stvari koje su se krenule događati u selu slučajnost i nešto što se prije nije
događalo, neće trebati proći puno kako bismo shvatili da je zlo ondje prisutno
oduvijek. Samo je bilo dobro prikriveno i o njemu se šutjelo, prvenstveno jer
se ono nije događalo trima stupovima društva, ali sada kad se namjerilo i njih,
situacija je postala ozbiljna.
Iako nitko o tome ne želi na glas govoriti,
zlonamjernost, zavist, tupavost i brutalnost vladaju ovim selom oduvijek. No,
to kao da nitko ili nije želio shvatiti ili im je takvo stanje stvari savršeno
odgovaralo dok se nije počelo vraćati u njihovu glavu. U tom društvu u kojem
vladaju lažni moral i licemjerje odrasli tako djeci oko ramena stavljaju bijelu
vrpcu kako bi ih podsjetila na nevinost i čistoću i kako bi ih odvratila od
grijeha, no dobro znamo da djeca upijaju sve ono što ne samo vide oko sebe, već
i sve ono što osjećaju da se oko njih događa. Društvo je to u kojem je sasvim
normalno da nesretna seljakinja pogine prilikom obavljanja teških fizičkih poslova
za baruna, no kad netko otme barunovog sina, onda se svi dignu na zadnje noge i
tek tada počinju shvaćati da se ondje događa nešto doista loše. Baš kao i s
većinom Hanekeovih filmova, i s "Bijelom vrpcom" treba imati puno
strpljenja jer film je to dosta sporog tempa u kojem se priča malo, pomalo
razotkriva, a puno toga Haneke ostavlja i gledatelju da sam donese
zaključka. Osim strpljenja, ovaj film zahtjeva i punu koncetranciju, pažnju i
promišljanje, a zauzvrat također daje iznimno puno. Film je to koji ne podilazi
ukusima, već provocira i tjera gledatelja da se osjeća nelagodno i neugodno,
čak i preispituje samog sebe, a iako je radnja smještena stotinjak godina u
prošlosti, posve je jasno kako je "Bijela vrpca" i neskrivena
parabola za današnje društvo u kojem se realno gledajući mnogo i nije
promijenilo.
Primjedbe
Objavi komentar