Koliko je ljudi nepravedno završilo u zatvoru,
podatak je koji vjerojatno nikada nećemo saznati, no da ih je mnogo, svako malo
podsjeća nas filmska industrija. Posebno su po tom pitanju aktivni Amerikanci, što
i ne čudi pošto je tamošnji pravosudni sustav doista još nakaradniji od našega
pa stoga svako malo iz rešta izađe netko tko je godinama i godinama ležao zbog
zločina koji nije počinio. Što je još strašnije, zasigurno postoji i dosta onih
koji su usmrćeni zbog zločina koje nikada nisu počinili, a američka savezna
država Texas i dalje je vodeća država po broju smrtnih kazni. Otkako je Vrhovni
sud Amerike krajem 70-ih ponovno vratio smrtnu kaznu, odnosno dopustio saveznim
državama da same odlučuju hoće li je ili ne upražnjavati (u 32 od 50 američkih saveznih
država postoji institucija smrtne kazne), samo u Teksasu ih je do trenutka dok
ovo pišem izvedeno 561 ili više od trećine u cijelom SAD-u. Na smrtnu kaznu
osuđen je i glavni junak ovog filma, klasični teksaški lowlifer po imenu
Cameron Todd Wittingham (Jack O'Connell). I to zbog zbilja jezivih i
monstruoznih optužbi.
Dana 23. prosinca 1991. godine zapalila se
kuća u kojoj je ovaj tada 24-godišnjak živio sa suprugom i tri kćeri. Kad je on
shvatio da je kuća u plamenu, već je bilo kasno i nije uspio spasiti svoju
djecu, no nije se čovjek uspio ni snaći, već su ga optužili da je on sam
izazvao požar. Kako je čovjek slušao heavy metal glazbu odmah je
okarakteriziran kao sotonist, što automatski pretpostavlja da je sociopat koji
je odlučio Luciferu žrtvovati svoje tri kćeri. Po kratkom postupku ovaj je tip
i osuđen, jasno na smrtnu kaznu, a nakon nekog vremena za njegov će se slučaj
zainteresirati aktivisti iz raznih liga za pravdu i ljudska prava predvođeni
Elizabeth Gilbert (Laura Dern). Samo malo dublji ulazak u materiju ovog slučaja
za Elizabeth će biti dovoljan da shvati da je ovaj nesretnik doista osuđen pod
najblaže rečeno sumnjivim okolnostima i da čovjeku ni približno nije omogućeno
pravično suđenje. Je li Todd doista počinio ovaj jezivi zločin nikada nećemo
uspjeti saznati, no zato smo uz ovaj film saznali da i naizgled obećavajuća
glumačka ekipa, iskusni redatelj rutiner i scenarist koji je za svoj prethodni
film dobio Oscara za najbolji originalni scenarij, ne moraju nužno jamčiti i
dobar film.
Činjenica je da se "Trial by Fire"
pokazao kao prilično razočaranje, bez obzira što je priča ovdje nudila puno, a
ovaj beživotni i beskrvni film više mi je izgledao kao neka poslijepodnevna TV
drama, nego kao film snimljen za kino publiku. Kad shvatiš da ti je posve
svejedno kako će glavni tip završiti, onda ti mora biti jasno da se ovdje nešto
opasno pogriješilo, a ovdje je doista sve pošlo po zlu i skrenulo u neki wrong
turn. Od inače sasvim solidnog O'Connella, koji je ovdje potpuno neuvjerljiv,
preko režije rutinera Edwarda Zwicka (Posljednji samuraj, Krvavi dijamant, Rat
za slavu, Legenda o jeseni) pa do posve klišeiziranog i zbilja praznog
scenarija Geoffreyja Fletchera, čovjeka koji je dobio Oscara već za prvi film koji
je napisao, odnosno za "Precious". Iz ove priče moglo se i moralo se
izvući puno više, iako je, pretpostavljam, na barem moju blagu reakciju na ovaj
film, zasigurno doprinijela činjenica da smo posljednjih godina doista zasuti
sličnim pričama o potencijalno nevinim ljudima u pržunima. A sve te priče, bilo
one dokumentarne (najbolji primjer je definitivno "Making the
Murderer" ili trilogija "Paradise Lost") ili igrane (na pamet mi
pada aktualna mini - serija "When They See Us") snimljene su s puno
više emocija, stila, dramatike i sveg ostalog nužnog da to postane proizvod koji će se isticati.
Primjedbe
Objavi komentar