Zaboravite sve američke filmove o serijskim
ubojicama koje ste ikada gledali jer njemački filmaš Fatih Akin donosi nam
istinitu priču od koje se doslovno ledi krv u žilama. Film "Zlatna
rukavica" premijerno je prikazan u službenoj konkurenciji festivala u
Berlinu, a ovo je možda i najšokantniji film koji smo do sada ove godine imali
priliku gledali. Već od uvodne scene u kojoj se serijski ubojica iz Haburga
Fritz Honka (potpuno neprepoznatljivi mladi njemački glumac Jonas Dassler)
rješava leša prve žene koju je ubio u svom odvratnom stanu, ova krimi drama
jezivija od bilo kojeg horora, odmah pokazuje sa čime tu imamo posla. A kako i
počinje, šokom i groteskom, "Der goldene Handschuh" ne prestaje do
samog kraja i zbilja je na trenutke bilo užasno teško gledati ovu i više nego
realističnu priču smještenu u Hamburg sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Film je nakon premijere zasut negativnim
kritikama da je odvratan i previše nasilan i brutalan, da je jedan od
najopakijih filmova o serijskim ubojicama ikada, da mu nedostaje empatije prema
Honkinim žrtvama, dok je Akin optužen za mizoginiju i da je od književnog
predloška Heinza Strunka napravio najobičniji horor bez ikakvog smisla osim
prikaza ubojičinog iživljavanja nad svojim žrtvama. Sjećam se da su slične
kritike bile usmjerene i na posljednji film još jednog velikog filmaša, Larsa
von Triera i njegovu "Kuću koju je izgradio Jack", za mene izvanredno
ostvarenje, koje se ipak bitno razlikuje od "Zlatne rukavice". Dok je
"Kuća" tipična Larsova art-provokacija, "Rukavica" je ipak
gotovo pa tipični žanrovski film, koji nerijetko stvarno i prelazi granice dobrog ukusa,
ali ovo je jedan od onih filmova u kojima je, barem po mom mišljenju, svo to
nasilje i sva ta brutalnost opravdana. Kako uopće drukčije i prikazati život
takvog užasnog, odvratnog i prljavog tipa nego na ovakav način i mislim da Akin
nije pogriješio što se odlučio za ovakav pristup realizaciji ove šokantne
tematike, a oni koji se gnušaju nasilja ili ovakvih tema, bolje neka preskoče
ovaj film! I nije u ovom filmu samo odvratan glavni lik, koji je doista prava
groteska od čovjeka i fizički čak pomalo podsjeća na Kvazimoda, već je cijelo
to okruženje najvećeg njemačkog lučkog grada Hamburga sedamdesetih i njegove
čuvene četvrti St. Pauli, u kojoj je Honka pronalazio svoje žrtve, podjednako
odvratna i užasavajuća.
Zamislite recimo najodvratniji i najjeziviji
kafić u koji ste ikada u životu ušli, pomnožite to sa deset i dobit ćete
"Zlatnu rukavicu", kafić iz imena filma u kojem je Honka pronalazio
svoje žrtve. Redom ostarjele, ofucane i pijane prostitutke, koje nitko nikad
nakon što bi one nestajale nije tražio i praktički nitko nije shvatio da su te
žene zapravo iščezle s lica zemlje. Uz društvo takvih nesretnih, propalih žena, u ovoj
rupčagi okupljali su se valjda najgori hamburški alkoholičari, klošari, mornari,
sav najgori šljam koji se našao u ovom milijunskom gradu, a jedan od redovnih
gostiju bio je i Honka. Jedan od razloga zbog kojeg se prigovaralo Akinovom
filmu je da u njemu ne postoji ni minimalna psihološka motivacija i uopće ne
saznajemo razloge zbog kojih je potpuno poremećeni tip krenuo ubijati i tko zna
koliko bi to trajalo da se susjedi nisu počeli buniti zbog smrada koji je
dolazio iz njegovog stana. No, da se naslutiti da je Honka bio ne samo potpuno
iskompleksiran zbog svog grotesknog fizičkog izgleda, zbog govorne mane i
impotencije, već je on bio i akutni alkoholičar čija je potisnuta agresivnost i
bestijalnost izlazila na površinu kad bi bio pijan.
Posebno odvratan i gnjusan je stan u kojem je
Honka živio u potkrovlju zgrade u St. Pauliju, a smrad iz njega gotovo pa se
može osjetiti i preko ekrana. Kad god bi mu netko dolazio u goste ili bi
pokupio neku krezubu, potpuno pijanu, ofucanu ženu od 50 ili 60 godina iz
"Zlatne rukavice", pravdao bi se da smrad dolazi iz stana ispod u
kojem živi obitelj iz Grčke koja stalno kuha nekakve splačine. Već u ranije
opisanoj uvodnoj sceni saznat ćemo da je nakon pokušaja rješavanja tijela prve
žrtve odustao od toga i dijelove tijela odlučio je pohranjivati u svome stanu.
Način na koji je Akin prikazao St. Pauli sedamdesetih godina doista je
nevjerojatan i djeluje sve to i više nego autentično i uvjerljivo, a ekipa koju
ćemo upoznati u ovom gnjusnom kafiću doista i izgleda kao da bi to mogli biti
stvarni gosti ove rupčage. Vizualno me sve to pomalo podsjetilo na Fassbinderove
filmove iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a stvarno se ne mogu sjetiti
kada je netko na ovako uvjerljiv, šokantan, ali i groteskan način uspio
prikazati ovaj ne polusvijet, nego četvrtsvijet.
Primjedbe
Objavi komentar