Vjerojatno svi mi imamo neke traume iz
djetinjstva, neke ključne događaje koji su oblikovali naše živote koje i danas
pokušavamo razumijeti i shvatiti. Iako je činjenica da je prirodna reakcija
svakog od nas da one ružne, možda traumatične događaje potiskujemo iz memorije
i neki obrambeni mehanizam mozga je da ih se ne sjećamo kasnije, već pamtimo
samo one lijepe i ugodne trenutke. No, što napraviti kada ti je praktički
cijelo djetinjstvo ostalo u pamćenju kao dugotrajna trauma, kao nešto na što
još uvijek ne možeš pronaći odgovor? Austrijanac Paul - Julien Robert se ne
samo trauma iz djetinjstva pokušao riješiti snimajući dokumentarni film, već mu
je film "Meine Keine Familie" (Moja majka, moji očevi i ja u
hrvatskom prijevodu) poslužio kao svojevrsna terapija i pronalazak odgovora na
pitanje tko je zapravo on. Rodio se Robert 1979. godine u komuni Friedrichshof,
jednoj od najvećih europskih komuna, koju je u Austriji još početkom 70-ih
osnovao poznati bečki aktivist i slikar Otto Mühl. Autor filma u ovoj je komuni
živio sve do svoje 12. godine, do kada je ta komuna i postojala, a u društvu
svoje majke, Robert se zaputio u emotivno i šokantno putovanje kroz njihove
živote te je sebe i majku suočio s pitanjem što je to obitelj.
Godinama i godinama Robert je kopao po
arhivima i u satima i satima VHS snimki pronalazio ono što ga je zanimalo, a
potom je snimajući film obišao i mnoge druge nekadašnje stanovnike komune, od
kojih su neki, baš kao i on, ondje rođeni, a neki su ondje doselili kao
punoljetne, odrasle osobe. Kraj 60-ih i početkom 70-ih u Europi pa tako i u
Austriji bilo je razdoblje hipi pokreta, vrijeme u kojem su se mlade generacije
odlučile obračunati s tradicionalnim načinom života i stvoriti novi svijet za
sebe. I to ne na način na koji su ga stvarali i zamislili njihovi roditelji,
već na način kako su ga zamislili ljudi koji su tada bili u ranim dvadesetim
godinama životima. Pobuna protiv svega tradicionalnog i svega postojećeg bila
je tada vrlo privlačna među mladima, a s obzirom da je i Austrija u to vrijeme bila prilično
konzervativna zemlja sa čvrstim kršćanskim vrijednostima, neki su odlučili sve
te vrijednosti potpuno rasturiti i stvoriti nešto posve novo.
Obitelj je oduvijek bila nuklearna zajednica u
svim društvima, a glavna ideja komune koju je pokrenuo Mühl bila je njeno
rastakanje i uništenje. I to doslovno jer je prema njegovoj teoriji upravo
obitelj i odgoj djeteta u klasičnoj obitelji ono što istom tom djetetu stvara
najveće traume kojih se ono ne može riješiti cijelog života. Kako bi se to
izbjeglo, Mühl je zamislio da obitelji u njegovom svijetu neće postojati i u
utopijskoj zajednici sva djeca bit će zajednička djeca svih članova komune
(koja je na vrhuncu brojala čak 500 stalnih stanovnika) te će svi biti zaduženi
za njihov odgoj i razvoj. (Ne)sreću da se rodi na takvom mjestu i da prvih 12
godina života provede u takvom krajnje neobičnom okruženju imao je autor ovog dokumentarca, koji
je snimio nevjerojatno intiman i hrabar film u kojem je bez imalo autocenzure i
povlačenja kočnice odlučio sebe i svoju majku staviti u situaciju da pokušaju
sagledati što je to zapravo bilo.
Pred svima nama Robert će tako svoju majku
suočiti s pitanjima je li svjesna što je napravila svome sinu ovakvim stilom
života i svojim odabirima, no isto tako vidimo da Robert svoju majku uopće ne
osuđuje, već i sam pokušava shvatiti što se to mora dogoditi u čovjeku da
pristane na ovakav stil života. I svjesno ostavi svoje dijete. Jer dok je
Robert imao tri ili četiri godine, gazda komune njegovoj majci, Švicarki po
nacionalnosti, dao je zadatak da mora ići raditi u Ženevu kako bi osigurala
novac za funkcioniranje komune. Bez puno pogovora žena se i zaputila gdje joj
je rečeno, a svog dječačića ostavila je na brigu ostalim članovima komune (zovu
li se članovi komune komunisti?) te nije puno razmišljala je li ono što čini
ispravno ili ne i kako će to utjecati na njenog sina. I dok je u početku
Mühlova komuna i izgledala kao swingerski i orgijaški raj u kojem su svi
članovi upražnjavali slobodni seks s kim, kad i gdje bi htjeli te nitko od
ondje rođene djece sve do gašenja komune i očinskih testova nije ni znao tko mu
je biološki otac, ispostavilo se kasnije da je sve to bio jedan društveni
eksperiment izopačenog uma.
Iako ovo nije film o Ottu Mühlu, vođi komune,
već prvenstveno o Robertu i njegovoj majci, ipak je on vrlo važan lik ovdje.
Pokazalo se kako je i Mühl bio jedan od onih perfidnih manipulatora, koji je
Friedrichshof zapravo vidio kao mjesto na kojem će on izvesti nešto što je
zamislio kao svoje umjetničko remek djelo. Mjesto na kojem će stvoriti
zajednicu ljudi koji će svjesno prepustiti svoju volju i donošenje odluka na
nekog drugoga, odnosno na njega, a ono što me uvijek šokira i iznenađuje u ovakvim
pričama je što se to mora dogoditi u čovjeku da pristane na nešto ovakvo.
Također, još jednom se pokazalo da se potraga za utopijskim društvom ili
zajednicom obično pretvori u najgoru noćnu moru i perverziju onoga što je u
početku možda i bilo zamišljeno. K svemu tome, u ovom filmu još imamo i tako
osobnu i intimnu priču čovjeka koji je zapravo oblikovan životom ondje i koji
se i danas bori sa svime onim što je tamo doživio i svime onim što ga je
oblikovalo.
Primjedbe
Objavi komentar