Stvarno se ne mogu sjetiti kada me neki film
toliko ne samo oduševio i iznenadio, već i potpuno raznježio, kao ova osobna
priča supružnika Chester iz Kalifornije. John Chester ugledni je američki
dokumentarist, snimatelj i televizijski redatelj, koji je za projekte u kojima
je sudjelovao osvajao pet nagrada Emmy, dok je njegova supruga Molly kuharica.
Živjeli su oni do 2010. godine u iznajmljenom stanu u Santa Monici, no oduvijek
su maštali kako će jednog dana preseliti negdje na selo i živjeti u skladu s
prirodom. I sami su vjerojatno mislili da će ta ideja ostati samo na maštariji,
no sve se promijenilo kad je John iz azila spasio starog pša mješanca. Pas Todd
vrlo je brzo postao njihov član obitelji, a problemi su nastali jer je pas
konstantno lajao dok njih ne bi bilo kod kuće i susjedi su se bunili. Došlo je
do toga da ih je stanodavac na kraju izbacio iz stana, a to će se pokazati kao
trenutak koji će im promijeniti život.
Kad su prijateljima i članovima obitelji
objavili da planiraju preseliti na selo i baviti se organskim uzgojom hrane,
svi su mislili da su potpuno poludjeli. No, John i Molly uspjeli su pronaći
investitore, kupili su potpuno zapuštenu farmu veličine 200 hektara stotinjak
kilometara sjeverno od Los Angelesa i upustili se u avanturu doista veću od
života. Da situacija bude bolja, ni John, ni Molly nisu nešto osobito znali o
poljoprivredi, ali bili su toliko pametni da za pomoć angažiraju stručnjaka,
koji ih je vodio kroz ovu avanturu. Snimanje "Najveće male farme"
trajalo je punih osam godina i Chester, inače stručnjak za snimanje divljeg i
životinjskog svijeta, pratio je što se sve događalo u tom razdoblju i kako se
njihova ambiciozna ideja od plana zbog kojeg su im se svi smijali, pretvara u
pravi raj na zemlji.
Napravili su oni ondje nešto što je gotovo
nemoguće opisati, a uz proizvodnju voća i povrća, započeli su se baviti i
uzgojem kokoši, pataka, svinja, ovaca i krava. Pratit ćemo u nekih 90 minuta
koliko traje ovaj čudesni dokumentarac uspone i padove ove obitelji i njihove
farme, na kojoj je dom pronašlo još dosta ljudi koji su se odlučili uključiti
te raditi i živjeti ondje, a vidjet ćemo kako se priroda doista za sve sama
pobrine ako joj se pruži prilika. U što će se pretvoriti zemlja koja je u
početku bila potpuno zapuštena, naizgled neiskoristiva za bilo što, to je teško
za povjerovati, a razvit će se na njihovoj farmi nevjerojatna mreža života.
Nakon nekog vremena na opustjelu zemlju vratit će se i praktički sve divlje
životinje, a vidjet ćemo i kako priroda za sve ono što izgleda kao potencijalni
problem, nudi savršeno rješenje i kako je cijeli ekosustav potpuno zatvoreni
krug u kojem svatko ima svoje mjesto i svoju zadaću.
Jasno da bi bilo pogrešno reći koliko je malo
potrebno da se postignu ravnoteža, kompleksnost i raznolikost jer posve je
očito da su Chesteri u pretvaranje ove zemlje u rajski vrt ulupali strašne
novce i da im je za to trebalo godina i godina, no ono što su ljudi uspjeli
napraviti je doista za ne povjerovati. Iskreno, nisam jedan od onih koji će
vikati idemo svi na selo, budimo vegani i izbacimo meso, idemo živjeti u skladu s prirodom i odreknimo se sveg
onog lošeg, ali i dobrog što nam moderan život nudi. Bilo bi to licemjerno jer
sam vjerojatno posljednji koji bi se na nešto takvo odlučio i zbog vlastite
lijenosti i zbog komoditeta koji nudi život u gradu, a posebno se to odnosi na onaj dio s izbacivanjem mesa iz prehrane jer vjerojatno je to zadnje što bih bio spreman u životu učiniti i prije će Česma poteći uzvodno, nego što ću se odreći vratine, pilećih krilaca i janjetine s ražnja. No, ono na što su se
odlučili Chesteri, ideja je koja vjerojatno tinja u svima nama. Ali, tek rijetki
će se odlučiti na takav potez. Pitanje je koliko bi nešto slično kod nas uopće
i bilo izvedivo jer farme od 200 hektara koju u Americi nazivaju
"malom", za naše je uvjete gigantska, a čisto sumnjam da bi se
pojavili neki investitori ili "poslovni anđeli" spremni ulupati
milijune i milijune u nečiji san.
Ipak, ovaj film je savršen dokaz da se snovi
ponekada zaista mogu pretvoriti u stvarnost. I to kakvu stvarnost! Bit će da u
nama ima nešto iskonskog i da nam je u DNK zapisan nekakav kod ili impuls koji
nas vuče ka povratku prirodi pošto su naši preci sve do nedavno živjeli potpuno
drugačije od nas. Negdje sam pročitao sjajan podatak o tome kako se baš zbog
toga što su ljudi većinu svoje povijesti bili lovci i sakupljači, i danas kad
nalete na nešto slatko, teško se mogu zaustaviti. Jer kad bi naš davni predak
onomad naletio na sače meda, stablo krušaka ili što je već slatko mogao
pronaći, on bi natrpao u sebe koliko bi mogao jer tko zna kada će ponovno biti
slične sreće, zbog čega i mi danas, jer nam je to ostalo zapisano u genetskom
kodu, kad otvorimo čokoladu s lješnjacima u pravilu je smlavimo k'o svinja
masnu krpu. Vjerojatno je da nešto slično postoji i s prirodom i premda što
praktički nitko od nas nakon gledanja ovog filma zbog subjektivnih i objektivnih
okolnosti neće slijediti primjer obitelji Chester, no takav povratak prirodi i
buđenje uspavane zemlje, nešto je što te mora (barem u mojem slučaju) dirnuti
barem na podsvjesnoj razini.
Zbilja je ovo bio predivan, čudesan film koji
bih doista preporučio svima jer "The Biggest Little Farm" definitivno
je sadržaj koji oplemenjuje čovjeka i ostaje duboko urezan u pamćenje. Prikazan
je ovaj dokumentarac tijekom 2018. i 2019. godine na brojnim američkim i
svjetskim festivalima, osvojio je i brojne ugledne nagrade, a jednako koliko je
emotivan, duhovit, topao, zanimljiv i uzbudljiv, ovaj je film i edukativan.
Priča obitelji Chester jedna je od onih priča koje pokazuje da se u životu
ponekad doista može sve što se poželi i da ni najluđi snovi ne moraju nužno biti nedohvatljivi.
Ovaj dokumentarac jedna je od najinspirativnijih priča koje sam ikada pogledao
i apsolutno sam uvjeren da ne postoji onaj koji će pogriješiti gledanjem
"Najveće male farme". Čudo od filma na koje je nemoguće ostati
ravnodušan i koje vraća nadu u ovaj svijet! Preporuka od srca.
Primjedbe
Objavi komentar