Kantemir Balagov mladi je ruski filmaš (1991.
godište) čije ime definitivno treba zapamtiti i za kojeg ćemo, ako se ne dogodi
neko čudo, u godinama koje dolaze još itekako čuti. Već sa svojim debitantskim
filmom Tesnota / Closeness iz 2017. godine pokazao je ne samo nevjerojatan
potencijal, već i izuzetnu zrelost te je za ovu mračnu dramu dobio i nagradu
međunarodnog udruženja filmskih kritičara u Cannesu. I sa sljedećim filmom,
"Dylda" u originalu ili "Beanpole" kako je prevedena ova
postratna drama za svjetsko tržište (mislim da se ta riječ koristi za
podrugljiv opis izrazito visoke i mršave osobe, dok bi u doslovnom prijevodu ta
riječ trebala predstavljati dugi tanki štap koji se koristi kao potporanj pri
uzgoju stabljika povrća poput graha), Balagov se predstavio u Cannesu, opet u
kategoriji drukčiji pogled odnosno Un Certain Regard te je uz još jednu nagradu
kritike dobio i nagradu za najboljeg režisera.
Uz to, već je odlučeno kako će ovaj film biti
ruski kandidat za Oscara izvan engleskog govornog područja, a sve to sugerira
da se doista radi o izuzetnom filmu u kojem je Balagov potvrdio da je autor sa
snažnim osjećajem za vizualno i s nevjerojatno istančanim stilom. Priču o dvije
djevojke, gotovo pa neprirodno visokoj i mršavoj Iji (debitantica Viktoria Mirošničenko nominirana je za europsku glumicu godine) te njezinoj kolegici s
bojišta Maši, Balagov je smjestio u Lenjingrad u jesen 1945. godine, samo nekoliko
mjeseci nakon završetka II svjetskog rata. Iako je rat završen, za dobar dio
stanovništva on nikada neće završiti. Ne samo da je grad koji je pod
nacističkom opsadom bio gotovo dvije i pol godine, već je u tih 872 dana
poginulo 1,5 milijuna ruskih vojnika i stanovnika grada, a još na stotine
tisuća ljudi umrlo je tijekom evakuacije i bijega iz grada, potpuno devastiran i uništen, takvi su i oni rijetki sretnici koji su
uspjeli preživjeti. I to ne samo fizički pošto je grad prepun bolesnika i
ranjenika i one rijetke zgrade koje su ostale čitave uglavnom su pretvorene u
bolnice, već i psihički. To su ljudi koji su preživjeli svakakve užase te su
spremni i sposobni na sve.
Takav Lenjingrad samo nekoliko mjeseci nakon
završetka rata Balagov je dočarao na doista nevjerojatan način i ne treba nam
puno kako bismo shvatili što se tamo događalo. Sve je tamo tmurno, sivo, tužno,
mračno, hladno, distancirano, baš kao i ljudi koji su ostali u gradu ili su se
vratili tamo s ratišta, no sve te mračne tonove Balagov razbija intenzivnom,
čak kričavom zelenom bojom koja se pojavljuje u svakoj sceni. Ili netko od
likova nosi gotovo pa fluorescentno zeleni pulover, ili su zidovi okrečeni u
zeleno ili je svjetiljka zelena ili što već, no to blještavo zelenilo ne može
se ne uočiti i zamijetiti. Osim kontrastiranja i postizanja vizualnog efekta,
ima u tome zasigurno i puno simbolike. Jer osim što je zelena boja koja smiruje i
opušta, ona označava harmoniju i ravnotežu, a simbolizira mir, obnovu i nadu. Uz to, iako je zelena bila simbol uskrsnuća i besmrtnosti još u drevnom Egiptu,
zelena boja se u kulturi i literaturi kasnog srednjeg vijeka Europe smatrala kao
boja povezana sa đavlom.
Nezgrapnu Iju, visoku i mršavu kao štap,
svjetle kose i puti, povučenu i potpuno isprepadanu, upoznajemo kao medicinsku
sestru u jednoj od lenjingradskih bolnica. Brine se ona tamo za najgore
ranjenike, potpune invalide, koji je mole da im skrati muke, a otpuštena je ona
iz rata nešto prije završetka zbog svojeg medicinskog stanja. Povremeno ona
upada u faze bizarne ukočenosti, a na tih nekoliko trenutaka ona je potpuno
odsutna i ne zna što se s njom i oko nje događa. U trenutku takve ukočenosti
ona će slučajno ugušiti trogodišnjeg dječaka za kojeg smo u početku mislili da
je njezin sin, no ispostavit će se da je mališan zapravo sin njene ratne
kolegice, Maše. Za razliku od Ije, Maša je u ratu bila sve do zadnjeg dana,
skupa s Crvenom armijom stigla je sve do Berlina, a kada se vratila kući,
shvatila je da njenog sina nema. S obzirom da ona više ne može imati djece,
tražit će od svoje prijateljice da Ija rodi dijete za nju pošto ga je ona i
ubila.
Iako je "Dylda" definitivno jedan od
onih filmova s kojima treba imati puno strpljenja jer se priča ovdje razvija
jako, jako sporo, cijela priča je izvanredno osmišljena i oblikovana, a bez obzira što je
Balagov okupio manje poznate glumca, djeluje sve to i više nego uvjerljivo.
Svaki dan u takvom okruženju i s takvim posljedicama prava je borba za život,
no ono što je Balagova ponajviše zanimalo u ovoj priči je istraživanje
međuljudskih odnosa među onima koji su uspjeli preživjeti rat. Pitanje koje si
je on postavio prilikom pisanja scenarija inspiriranog romanom bjeloruske
nobelovke Svetlane Aleksijevič "Rat nema žensko lice" bilo je kako su
ti ljudi koji su preživjeli sve te strahote uopće mogli kasnije nastaviti sa
svojim životima? Ovo je jedan od onih filmova koji gledatelja zgrabe od samog
početka i prve scene, uvuku ga u tu mračnu atmosferu, a sve od režije,
produkcijskog dizajna, fotografije Ksenije Serede ovdje je doista savršeno.
"Dylda" je svakako jedan od vrhunaca europske kinematografije 2019.
godine i film koji se ne bi trebalo zaobići, bez obzira što je nevjerojatno
težak, potresan i intenzivan.
Primjedbe
Objavi komentar