Kako to izgleda kad "krv udari u
glavu" (samo jedna u nizu čudesnih rečenica u ovom filmu) na području
Balkana, svi smo imali prilike vidjeti prije tridesetak godina, a možda
najbolje od svih sav taj kaos i svo to ludilo na ekran je prenio Makedonac
Milčo Mančevski. Već za svoj dugometražni debi snimljen u makedonsko -
francusko - britanskoj produkciji zaslužio je nominaciju za Oscara za najbolji
film izvan engleskog govornog područja, kao i nevjerojatnih deset nagrada na
festivalu u Veneciji, među kojima i one najvažnije, Zlatnog lava i nagradu
publike. Bio je to i prvi film s područja bivše Jugoslavije koji je nakon
njenog raspada bio nominiran za Oscara (kojeg su nekoliko godina kasnije
osvojili Danis Tanović te Bosna i Hercegovina s podjednako izvrsnom
"Ničijom zemljom"), ali i film koji mi je ostao duboko urezan u
sjećanje već nakon što sam ga prvi puta pogledao. "Prije kiše" ili
"Pred doždot" u originalu te "Before the Rain", kako je ovo
remek-djelo poznato u cijelom svijetu za mene je apsolutno savršen film. Film
koji u sebi skriva toliko životne mudrosti i istine i film savršeno
strukturiran koji briljantno prikazuje kako se dobro i zlo u ovim krajevima ne
samo ciklički pojavljuju, već se često i isprepliću.
Baš kao što kaže grafit na pročelju jedne
zgrade u Lodonu, u kojem će se zateći glavni junak filma Aleksandar (maestralni
Rade Šerbedžija) i kao što se nazivaju dvije pjesme etno-darkwave benda "Anastasia" - Time Never Dies i The Circle Is Not Round, takva je i
struktura filma. Vrijeme ovdje kao da ne umire i događaji se samo stalno
ponavljaju, često vraćaju u natrag i vrte u krug, no taj krug nije okrugao, već
je izobličen i teško ga je definirati i opisati. Sve je ovdje nekako naopako i
pogrešno, a ponavlja se i vrti u tom nepravilnom i neprirodnom krugu samo ono
loše i zlo. Ipak, nije "Prije kiše" isključivo priča o lošem, već je
to posve univerzalna priča o ljubavi, miru i onom najboljem, najiskrenijem i
najpoštenijm u ljudima. Upravo takav je i glavni lik Aleksandar, muškarac u
srednjim godinama koji je prije 16 godina napustio svoje rodno selo u brdima
Makedonije. Ovaj čovjek nemirnog duha ne samo da se zaželio vidjeti svijeta,
već je kao ratni reporter izvještavao sa svih kriznih žarišta, no očito se
zasitio takvog života.
Ono što je doživio i zabilježio svojim
fotoaparatom na svim tim nemirnim, nesretnim i opasnim krajevima svijeta
potpuno ga je obilježio i odlučio se vratiti kući. No, selo koje je kao mladić
nekoć napustio i selo u kojem su mještani živjeli normalno jedni uz druge, sada
se potpuno promijenilo. I ondje je, očito, krv svima udarila u glavu i
podijeliše se ljudi u svoje nacionalne tabore, čvrsto se utvrdivši svako na
svome brdu. Naoružali su se jedni i drugi kalašnjikovima i čekaju trenutak kad
će krenuti u obračun sa svojim dojučerašnjim susjedima i prijateljima. Vrlo
brzo Aleksandar će shvatiti da nije samo stranac u svijetu u kojem je živio
godinama i u kojem je stalno maštao o povratku u svoje rodno mjesto, već je on
postao i potpuni stranac u svojoj zemlji, u svojoj kući. Okolnosti su se
potpuno izmijenile i on, koji se smatra građaninom svijeta, jednostavno ne može
prihvatiti činjenicu da su se ljudi ukopali u nacionalne tabore i samo čekaju
kad će jedni drugima prerezati grkljane. Lako je za pretpostaviti da u takvim
mračnim i surovim vremenima oni koji su za mir ne prolaze dobro, a Aleksandar
koji je posljednjih godina preživio sve i svašta, u najvećoj opasnosti naći će
se upravo u svom selu i od ljudi koje je nekad smatrao prijateljima i rodbinom.
Mančevski je svoj film podijelio u tri
segmenta, odnosno u tri priče o ljubavi za vrijeme nemirnih i nestabilnih
vremena, priče koje je nazvao "Words", "Faces" i
"Pictures", koje se zaokružuju i koje se nadopunjuju i u čijim
detaljima shvaćamo da vrijeme u ovom filmu doista nikada ne umire. I sam autor
istaknuo je da se u životu, ljudi i mjesta možda mijenjaju, no događaji koji ih
zasjenjuju stalno se kreću i naprijed i natrag te tvore krug koji se stalno
ponavlja. Inspiraciju za nelinearnu fabularnu strukturu podijeljenu u tri čina
Mančevski je pronašao u kultnom filmu "Tri" Aleksandra Petrovića iz
1965. godine (i taj je film bio nominiran za Oscara za najbolji film izvan
engleskog govornog područja), a u "Prije kiše" možemo vidjeti i neke
neskrivene aluzije na filmove Sergeja Eisensteina, Andreja Tarkovskog, ali i
film "Butch Cassidy i Sundance Kid" Georgea Roya Hilla.
Već sam
spomenuo bend "Anastasia" i njihovu glazbu, a to je definitivno jedan
od najboljih soundtracka koji su se ikada mogli čuti na filmu. Uvijek me
fasciniralo i što je Mančevski uspio postići dojam da kad čovjek gleda dio koji
se zbiva u makedonskim brdima, ima dojam kao da se sve to događa u nekom
dalekom, nepoznatom kraju svijeta, bez obzira što si svjestan da se sve to
zbiva na brdu u Makedoniji, a moglo je biti i na nekom brdu u tvojoj blizini.
Da nemaju ti brđani u rukama kalašnjikove, pomislio bi možda čovjek da se sve
to zbiva u nekom distopijskom postapokaliptičkom, gotovo pa madmaxovskom
svijetu u kojem su se ljudi gotovo pa odlučili vratiti na nivo prvobitne
zajednice, no kalaši su ono što ih izdaje i što nas vraća u realnost.
Primjedbe
Objavi komentar