Poznati američki underground horor filmaš Larry
Fessenden u svojem se posljednjem filmu prihvatio jednog od najpoznatijih
klasika horora, "Frankensteina" Marry Shelley. S obzirom da je
Fessenden jedan od onih koji filmove snima s mikrobudžetima i uglavnom u pravim
gerilskim uvjetima jasno da je u startu odbačena originalna gothic varijanta
kakvu smo već milijardu puta imali priliku gledati, već je on poznatu priču
smjestio u posve novo i moderno okruženje. Njegov Frankenstein i Stvor naši su
suvremenici i žive oni u suvremenom New Yorku, a jednako koliko je njegov
"Depraved" neogotički romantični horor, toliko je i psihološka drama
o otuđenosti, usamljenosti i pohlepi. Još i prije Frankensteina, ljudi su bili
opsjednuti igranjem boga i stvaranja živog od onog što je mrtvo, a u današnje
vrijeme te su maštarije dodatno podgrijane. Hoće li se u tome ikada u tome
uspjeti, možda i saznaju oni koji imaju tu sreću pa su povukli gen Jože
Manolića ili Kirka Douglasa, no način na koji je Fessendenov profesor
Frankenstein odlučio napraviti svog Stvora, zbilja je groteskan.
Nakon što je odradio nekoliko tura na Bliskom
istoku, mladi doktor Henry očigledno je potpuno izgubio razum kad je shvatio da
nikako ne može pomoći svojim suborcima koji su mu umirali na rukama. Kako se to
u budućosti ne bi događalo, Henry i njegov najbolji prijatelj i pokrovitelj,
osmislili su eksperimentalni lijek koji mrtve vraća u život, a kako bi ga
isprobali, odlučili su stvoriti frankenštajnolikog stvora, kojem je Henry
nadjenuo ime Adam. Sastavili su ovo nesretno stvorenje od više ljudi koje su
neposredno ranije poubijali, a nakon što je oživio, ovaj je mutant intelektualno na razini djeteta. Uz
obilan koktel lijekova te treninge i stimulacije za mozak Adam polako počinje napredovati
i upijati sve što vidi oko sebe u napuštenom tvorničkom kompleksu od kojeg je
Henry napravio svoj laboratorij. No, povremeno mu fragmentarno dolaze i nešto
poput memorija u kojima se prisjeća nepoznate djevojke, a iako nije ni svjestan
što se događa, postaje mu jasnije da s njim nešto nije u redu.
Kako su, pretpostavljam, gotovo svi čitali ili
gledali Frankensteina, tako i nije teško za naslutiti kako će se ova priča
dalje razvijati, no bit će to još dosta mračnije i strašnije od onoga što se
čini na samom startu. Bez obzira što doista ova priča počiva na već stotinu
puta viđenim hororskim stereotipima i što su svima njima sudbine posve
predodređene, uspio je Fessenden jako dobro prikazati taj ljudski poriv da će
prije učiniti sve kako bi produžili svoj život ili dostigli besmrtnost, a ne
prihvatili činjenicu da je smrt ono što nas sve čeka. Baš kao i u originalnom
predlošku, nudi Fessenden dosta ciničan pogled na čovječanstvo te poput Shelley
i on smatra da će ljudi kreaturu poput Stvora ili Adama, koje je kao spužva i
potpuno prazna ploča koja upija sve oko sebe, naučiti onom najgorem i
pretvoriti ga u čudovište, a ne nečem dobrom i lijepom, iako su takvom stvoru
prvi porivi upravo takvi.
Primjedbe
Objavi komentar