Prilično šokantnu i potresnu dramu zasnovanu
na istinitim događajima i stvarnim ljudima snimio je mladi austrijski filmaš
Adrian Goiginger, koji je već za svoj debitantski dugometražni uradak dobio
nagradu za najboljeg austrijskog režisera. Uz to, "The Best of All
Worlds" ili "Die beste aller Welten" u originalu, dobio je i sve
ostale najvažnije nagrade u izboru za austrijski film godine (najbolji film,
scenarij, glavna glumica i sporedni glumac), a naosvajao se i nagrada po
svjetskim festivalima te je premijerno prikazan u Berlinu. Sve to i ne čudi jer
ovo je jedan od onih filmova na koje je jako teško ostati hladan, tim više kad
se zna da je snimljen ne samo prema stvarnim životima ljudi, već je scenarist /
redatelj Goiginger "Die beste aller Welten" snimio prema vlastitom
životu. Adriana upoznajemo kao osmogodišnjeg dječaka negdje potkraj 90-ih u
Salzburgu, a vrlo brzo shvaćamo da je svijet u kojem on živi sve samo ne običan
i normalan.
Već u prvoj sceni Adrian i njegova majka Helga
(Verena Altenberger) su s društvom negdje u prirodi i zabavljaju se svi ti
ljudi slično kao što se zabavlja gotovo sav normalan puk. Pijuckaju se pivice,
svira se gitara uz vatricu na kojoj se peku kobasice i špek. U blizini žubori
rječica, no sve se to mijenja kad se pojavi ondje nepoznati muškarac za kojeg
ubrzo shvaćamo da je lokalni diler koji heroinom opskrbljuje cijelu ovu ekipu.
Bacaju se gitare, sve se ostavlja po strani, a vade se žlice, šprice i sva
ostala aparatura koja ide uz to i kreće masovno drobljenje. Među svom tom
ekipom od 20, 30 ili 40 godina je i maleni Adrian koji uopće i ne shvaća da je
sve to što se oko njega događa nešto potpuno nenormalno i strašno. To je jedini
svijet koji on poznaje i za njega najbolji svijet. Već u sljedećoj sceni Adrian
i Helga dolaze u njihov stan u Salzburgu i bacaju se na temeljito pospremanje
jer im upravo treba stići socijalni radnik. I prolazi sve to u najboljem redu
za oboje, socijalac samo što nije popušio njihovu priču, sve dok kroz balkonska
vrata pošto se stan nalazi u prizemlju ne upadne isti onaj prljavi, smrdljivi
diler, tip koji je najbliže očinskoj figuri osmogodišnjaku.
Kako je Adrian tek učenik prvog razreda i
koncept droge za njega je vjerojatno nepoznat, sve ono što se oko njega događa,
jedna je velika avantura. Kad ga odrasli koji se okupljaju u njihovom stanu
kako bi se drogirali pitaju što bi želio biti kada odraste, on odgovara
pustolov, avanturist. Cijelo vrijeme mališan bježi u svijet mašte i zamišlja
kako se on obračunava sa čudovištem iz spilje, koja simbolizira sve zlo koje on
zapravo i ne shvaća, no kako je riječ o inteligentnom dječaku koji upija sve
oko sebe, jasno mu je da je njegov život sve samo ne normalan i da nitko od
njegovih školskih kolega ne živi poput njega, već svi oni imaju uredne i normalne
živote. I daleko od toga da Helga ne pokušava biti brižna i savjesna majka koja
svom sinu želi sve najbolje, no zbog ovisnosti ona uopće ne može normalno
funkcionirati i kad se pojavi dvojba - horse ili mali, dvojbe zapravo i nema.
I stalno se ona pokušava skinuti s droge, no
još brže se ponovno vrati starim navikama i starom društvu, kao da je u nekom
začaranom krugu iz kojeg ne može izaći. Svjesna je ona da sa svojom ovisnošću i
svojim nezdravim životom uništava život i svome sinu, no jednostavno si ne može
pomoći i nikako da se izvuče iz tog užasa. Netko je stalno vuče prema dolje, a
nema ni puno onih koji bi joj pomogli jer kad i dođe u kliniku po pomoć,
liječnik joj hladno samo ispiše recept za metadone. Iako stoji da na trenutke
možda cijela priča djeluje neuvjerljivo i očito je kako Goiginger možda još nema
dovoljno iskustva da bi uspio na visokoj razini izvući cijeli film do kraja i djeluje to na
trenutke pomalo naivno, bez obzira na to, ova je priča strašnija i jezivija
od bilo kojeg horora. Svim roditeljima dići će se kosa na glavi kad vide Helgu
i njenog sinčića kako skupa kuhaju "magični napitak" u kojem se
nalaze opijati i za koji je lako pretpostaviti da će kad - tad završiti u
krivim rukama.
Primjedbe
Objavi komentar