Iako Eddyja Murphija ni u kojem slučaju ne bih
svrstao u neki čak i širi krug omiljenih mi glumaca, imao je ovaj američki
komičar i svjetlih trenutaka. Doduše dosta je to bilo davno, prvenstveno
osamdesetih i devedesetih, dok se nekog uspješnog, dobrog ili barem duhovitog
njegovog filma iz ovog tisućljeća baš i ne mogu sjetiti. Mislim da mi je
posljednji baš dobar film u kojem se Murphy pojavio bio "Bowfinger"
iz 1999. godine u kojem su on i podjednako iščezli Steve Martin bili dvojac
koji je snimao treš film. Slučajno ili ne, opet se potrefilo da kad je Murphy
ubo ulogu da je to uloga u filmu o snimanju filmova, a ovaj puta on je
utjelovio stvarnu osobu, komičara, pjevača, glumca i producenta Rudyja
Rayja Moorea.
I definitivno je bila ovo uloga koja savršeno
odgovara Murphyjevom karakteru i njegovo prenemaganje, pompoznost, ekstravagantnost
i sklonost pretjerivanju ovdje su došli do punog izražaja. I to u pozitivnom
smislu jer upravo takav je bio i gospodin Moore, koji je u povijesti ostao
zapamćen po umjetničkom imenu Dolomite. Da situacija bude bolja, Moore je bio
Murphyjev uzor u mladosti i ponajviše zahvaljujući njemu je i postao komičar, a
snimanje biopica o ovom živopisnom tipu bio mu je životni san. Još 2003. godine
Murphy je za pisanje scenarija angažirao poznati spisateljski dvojac Scott
Alexander - Larry Karaszewski (Ed Wood, Narod protiv Larryja Flinta, Čovjek na
mjesecu), a oni su se čak prije Mooreove smrti 2008. godine uspjeli naći s njim
i čovjek im je ispričao brojne nepoznate detalje iz svog života. Kako to često
biva, projekt je na neko vrijeme završio u ladici, sve dok se za njega nije
zainteresirao režiser Craig Brewer (od onog što je prije radio zapamtio sam
samo dobri Black Snake Moan). Za projekt se konačno zainteresirao i
Netflix i snimanje je moglo početi, a rezultat svega je jedan od najboljih
originalnih filmova ove streaming korporacije do sada.
"Dolemite is My Name" je lepršava,
duhovita, otkačena biografska komedija - drama koja nas vodi u Los Angeles
sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Moore je ondje stigao još pedesetih
sanjajući da će postati zvijezda, no iako je snimio nekoliko glazbenih albuma i
imao nešto komičarskih nastupa, baš se i nije proslavio. Zaglavio je on na
poslu kao prodavač ploča sve do početka sedamdesetih kada je slučajno u
razgovoru s lokalnim beskućnikom čuo razne proste i prljave priče i pjesmice o
izvjesnom Dolemiteu. Vrlo brzo Dolemite je postao njegov novi alter-ego, postao
je uspješni komičar u crnačkoj zajednici Los Angelesa i u ostatku Amerike. No,
to mu nije bilo dovoljno pa je vrlo brzo sve što je zaradio u komičarskim
vodama i na nastupima, odlučio investirati u snimanje filma o Dolemiteu, iako o snimanju
filmova nije imao pojma.
Osim što je sama priča o ovom tipu jako
zanimljiva, a i Murphy je zbilja dobar, "Dolemite is My Name" nudi i
sjajan uvid u život crnačke zajednice u Americi sedamdesetih godina. Bilo je to
vrijeme kada su vlasnici diskografskih i produkcijskih kuća shvatili i da
američki crnci imaju novca koji im se može izvući iz džepa, no još uvijek nisu
bili na čisto na koji način bi to postigli. Toga je i više nego svjestan bio i
Moore, koji je sa svojim bezobraznim alter-egom dobroćudnog svodnika Dolomitea
uspio pogoditi masovni ukus svoje zajednice. Dok masovna kultura koja se tada
stvarala po ukusu bijelaca i za bijelu publiku, crncima uglavnom nije bila
nimalo zanimljiva ni duhovita, Moore je sa svojim prljavim, prostim,
uvredljivim, politički nekorektnim humorom (onakvim kakav je zapravo i danas
najbolji i najsmješniji, dok ga još do kraja nije zaklala ta prokleta politička
korektnost), uspio pogoditi.
Pa iako je imao velik krug obožavatelja,
snimanje filma nije bilo nimalo lagan zadatak pošto svejedno niti jedna
producentska kuća nije željela producirati njegovu eksploatacijsku ludoriju.
Iako je bio uvjeren da će njegov recept koji je sadržavao eksplozije,
automobile, kung-fu te pregršt golotinje bilo kad i bilo gdje, biti dobitna
kombinacija, nitko nije želio stati iza njegovog filma. Doduše, vidjet ćemo u
ovom filmu i zašto, no ovaj silno ambiciozni tip s klikerom za biznis do
očekivane slave uspio je možda stići zaobilaznim putem i nešto kasnije no što
je prvotno planirao, ali je svejedno uspio. "Dolomite is My Name" je
jedan od onih pravih feel-good filmova i svojevrsni blaxploitation odgovor na
"The Disaster Artista" i "Ed Wooda" i pravi hommage tipu
koji je uz titulu kralja filmskog treša svojim djelovanjem zaslužio priznanje i
kao kum rap glazbe.
Primjedbe
Objavi komentar