Olivier Assayas jedan je od onih francuskih
filmaša koji su već godinama miljenici kritike i čiji filmovi obično prilično
uspješno prolaze na festivalima, no u pravilu nisu to filmovi za široki krug
ljudi. Uglavnom su to dosta filozofski filmovi u kojima su glavni likovi
intelektualci ili članovi kulturnih i društvenih elita tako da bi se moglo reći
da Assayas jaše po istom teritoriju u Francuskoj po kojem Woody Allen već
uspješno desetljećima jaše u Americi. Ne mogu reći da mi Assayas spada u neki
krug omiljenih filmaša i niti jedan od njegovih dosadašnjih filmova nije me
posebno impresionirao, a takav je slučaj i s njegovim posljednjim filmom, koji
je premijerno prikazan u natjecateljskom programu festivala u Veneciji 2018.
godine. Iako se "Doubles vies", kako se naziva ovaj film u originalu,
koji je na svjetsko tržište stigao pod nazivom "Non-Fiction" vodi kao
komedija i nije tu bilo previše razloga i trenutaka za smijeh. Meni je više to
djelovalo kao pomalo snobovska, elitistička, intelektualistička romantična
(ne)humorna drama u čijem su središtu pisac Leonard (Vincent Macaigne) i njegov
urednik Alain (Guillaume Canet).
Leonard je upravo napisao novi roman, a Alain
njime i nije posebno oduševljen te po prvi puta odbije objaviti nešto što je
Leonard napisao. I događa se sve to u vrijeme ozbiljne krize izdavaštva i
nariču svi oni nad svojim neizvjesnim sudbinama, strahujući da će knjiga kao
nešto fizičko u skoroj budućnosti nestati i potpuno preseliti u digitalni
format. Kako bi mu pomogla transformirati njegovu izdavačku kuću i prilagoditi
je modernim digitalnim vremenima, Alain je zaposlio mladu urednicu Laure s
kojom se upustio u vezu, Istovremeno, Alainova supruga Selena (Juliette Binoche)
je glumica koja je ukalupljena u uloge koje baš i ne zadovoljavaju njene
umjetničke apetite, a već godinama ona je u tajnoj vezi s Leonardom.
Istovremeno, Leonardova žena Valerie je politička konzultantica i ne zanima je
baš što njegov suprug piše, a situacija će se dodatno zakomplicirati jer je on
u svojoj novoj knjizi jedan lik osmislio upravo po Seleni.
Iz ovog kratkog opisa lako je pogoditi da je
ovo doista ovo jedan od onih filmova s kojima likovi kao da su ispali iz nekog
uratka Woodyja Allena iz 70-ih ili 80-ih godina, a jedno od glavnih pitanja s
kojima se Assayas ovdje odlučio pozabaviti je kako se prilagođavamo vremenima
koja se očigledno mijenjaju. Praktički svi likovi u ovom filmu ljudi su u,
nazovimo to, srednjim godinama, koji su odrastali i formirali se u posve
različitim okolnostima od onih u kojima se trenutačno nalaze. No, jasno da i
kako se svijet oko njih mijenja i postaje sve bliži i povezaniji, tako se i
oni, htjeli ili ne, moraju mijenjati i prilagođavati, a kako su svi oni pravi
"fah-idioti", odnosno intelektualci koji zapravo i ne znaju ništa
drugo u životu raditi od onoga što trenutačno rade i što su cijeli život
radili, jasno da su zabrinuti za svoju budućnost. No, djelovao je ovaj tipični
francuski brbljavi film mrvicu predosadno i prenaporno za moj ukus, a nije
pomoglo što ovo kao da je jedan od onih filmova snimljen isključivo za
francusko tržište jer je sve tu prepuno referenci na neke osobe i događaje koji
baš i nisu poznati onima koji žive izvan Francuske.
Primjedbe
Objavi komentar