Koliko god će ovo grubo ili ružno zvučati,
situacija neprekidnog rata između Izraela i Palestine koja traje već dobrih 70
godina, nepresušno je vrelo inspiracije za tamošnje umjetnike, bilo da su to
književnici ili filmski autori. Da situacija ondje nije toliko napeta i da ne
postoji opasnost da će svakog dana opet eksalirati u novi oružani sukob,
vjerojatno bismo ostali zakinuti za mnoge kapitalne romane (odmah mi na pamet
pada veliki Amos Oz), ali i za brojne filmove. Gotovo pa se i ne mogu sjetiti
nekog izraelskog filma koji se barem posredno i djelomično ne bavi ovom
tematikom, a kako su umjetnici u pravilu humanisti i ljudi koji u svojim
djelima traže rješenja sukoba i problema te teže pomirbi, i ne čudi da su svi
ti filmovi u svom duhu antiratni, ekumenski i pomirljivi.
Upravo na taj način, antiratni i pomirljivi,
najbolje bi se mogao opisati i film "Limunovo drvo", potresna priča
za koju su režiser Eran Riklis i koscenaristica Suha Arraf bili nominirani za
najbolji europski scenarij godine. No, iako je u središtu priče sukob oko
parcele zemlje odnosno plantaže limuna između palestinske udovice i obitelji
izraelskog ministra obrane, Riklis je uspio izbjeći klasično upadanje u zamku
pretjeranog politiziranja, već se usredotočio na razvoj dvaju glavnih
karaktera. Tako smo preko palestinske udovice i uzgajivačice limuna Salme
Zidane (Hiam Abbas također je bila nominirana za europsku glumicu godine) te
preko ministrove supruge Mire (Rona Lipaz - Michael) mogli spoznati sav
besmisao ovog sukoba i kako bi se velik dio problema mogao riješiti uz dijalog
i razgovor, a ne nametanjem vlastite volje od strane jačeg prema slabijeg.
Nakon što je postao ministar obrane, Israel
Navon (Doron Tavory) je s obitelji preseljen u luksuznu kuću koja se nalazi na
samoj granici između Izraela i zapadne obale koja je pod upravom Palestinaca.
Naravno da sigurnosne službe danonoćno patroliraju njegovu kuću i posjed, u
dvorištu je postavljena i osmatračnica sa stalnom stražom, a od susjedne
parcele ministrovo imanje dijeli zid. S druge strane zida nalazi se plantaža
limuna koju je Salmina obitelj uzgajala generacijama, no ta plantaža će se
pokazati kao sigurnosna prijetnja za ministra i njegovu obitelj. Sigurnosne
službe sugerirat će ministru krčenje plantaže pošto mu se kroz nju neometano
mogu prikrasti potencijalni teroristi, ali udovica Salma neće to dopustiti samo
tako. Iako je svjesna da su joj šanse minimalne, upustit će se ona u pravnu
bitku kako bi sačuvala svoje limune u čemu će joj pomoći mladi odvjetnik koji
će je zastupati pro - bono, a usput će se cijela ta priča pretvoriti u
prvorazredni politički skandal za samog ministra.
Na ideju za snimanje ovog filma Riklis je
došao prema stvarnim događajima i stvarnom incidentu otprije nekoliko godina
kada je doista palestinskoj obitelji u čije se susjedstvo doselio izraelski
ministar naloženo rušenje plantaže limuna. Iako je isticao kako mu nije bila
namjera snimiti ispolitiziranu priču, već osobnu životnu dramu, naravno da se
nešto takvo nije uspjelo izbjeći pa su i Izraelci i Palestinci imali brojne
zamjerke na vlastiti prikaz. No, to uopće ne treba čuditi jer je Riklis iznimno
kritičan prema obje strane koje zapravo i ne žele pronaći rješenje spora, koji
u ovom slučaju simbolizira plantaža limuna, već kao da im je svima u interesu
da ovakva grozna situacija potraje što je dulje moguće. Osvajao je ovaj film i
brojne nagrade po svjetskim festivalima, a publika na svim stranama svijeta ovu
zapravo univerzalnu antiratnu priču odlično je prihvatila, o čemu najbolje
svjedoči nagrada publike na festivalu u Berlinu, gdje je "Lemon Tree"
i premijerno prikazan.
Primjedbe
Objavi komentar