Malo je reći da me ovaj poetični i mistični
film iz Tajlanda ugodno iznenadio, no očito nisam jedini jer je "Manta
Ray" ili "Kraben rahu" u originalu osvojio brojne nagrade na
svjetskim festivalima. I to ne bilo kakvim, već je dobio nagradu Horizonti u
Veneciji između ostalog, a imao je nekoliko nominacija i u izboru za najbolji
azijski film godine. Manta Ray je inače engleski naziv za ribu divovsku ražu,
morsku neman koja može izrasti i do sedam metara i obitava u toplim morima.
Zbog prekomjernog izlova ponajprije jer se njezine škrge koriste u
tradicionalnoj kineskoj medicine, ali i onečišćenja mora, divovska raža spada u
red ugroženih životinja pred izumiranjem, a susret s ovom impozantnom morskom
zvijeri sanja i mladi ribar iz tajlandskog provincijskog sela. On na sve načine
pokušava dovabiti ražu, tražeći šarene kamenčiće u obližnjim šumama pošto ova
riba po njegovom vjerovanju reagira na boje. No, čekajući na pravu Mantu Ray,
ovaj će usamljeni i otuđeni ribar naletjeti na čovjeka na rubu života i smrti,
ranjenog pripadnika naroda Rohindža, kojeg će pronaći u nesvjesnom stanju
nasukanog na jednom od sprudova.
Već u uvodu filma scenarist i redatelj
Phuttiphong Aroonpheng istaknuo je kako svoj film posvećuje upravo Rohindžama,
proganjanom narodu koji nema svoju zemlju, a većinom živi na području Myanmara
odnosno Burme. Ujedinjeni narodi Rohindže su opisali kao jednu od
najproganjanijih nacionalnih manjina u svijetu i prema burmanskom zakonu iz
1982. godine ovim je ljudima uglavnom islamske vjeroispovjesti oduzeto
državljanstvo. Svejedno je u Burmi do izbijanja krize krajem 2016. godine
živjelo oko milijun Rohindža, a u samo godinu dana više od 600 tisuća
pripadnika ovog naroda protjerano je u susjedni Bangladeš. Iako je UN progon
Rohindža u Burmi procijenio kao klasični primjer etničkog čišćenja, burmanske
vlasti ne posustaju u njihovom istrjebljenju, a mnogi izbjeglice pokušaj bijega
preko granica nažalost su platili životima.
Kako je Tajland jedna od država koje graniče s
Burmom, dio Rohindža završilo je i ondje, a na tajlandskim obalama završavaju i
brojna trupla ubijenih ljudi. Nakon što ribar pronađe ranjenog izbjeglicu, on
će ga spasiti i neznanca će odvesti u svoj dom. Iako neznanac uopće ne govori,
ribar će ga prihvatiti, ponudit će mu prijateljstvo, čak će mu i nadjenuti ime
Thongchai. Vrlo brzo će njih dvojica postati nerazdvojni prijatelji, ribar će
ga uputiti u sve tajne svog posla, povjerit će mu se kako je usamljen otkako mu
je supruga jednog dana samo pobjegla s drugim čovjekom, No, jednog dana i ribar
će samo nestati negdje u moru, a Thongchai će ostati sam u kolibi čovjeka koji
mu je spasio život i ponudio mu zaklon i prijateljstvo. I ne samo to, Thongchai
kao da će postupno ne samo preuzimati njegov život, već će se i početi
pretvarati u ribara. Sve će se u ovom filmu odvijati nekako ciklički, u
krugovima i po tome me mrvicu "Manta Ray" podsjetio na još jedan
impresivan film istočnoazijske kinematografije, "Proljeće, ljeto, jesen,
zimu i proljeće" korejskog modernista Ki-duk Kima.
No, estetski i stilski to su dva posve
različita filma, iako i "Manta Ray" u sebi nosi puno mistike,
metafora i simbolike. Iako je to jedan od onih filmova sporijeg tempa, nema tu
nimalo praznog hoda i ni sekunde nije dosadan. Priča je to koja gledatelja u
startu odmah uvuče unutra i koja, iako je zapravo tužna i bolna, skriva u sebi
pregršt toga lijepog i dirljivog. Impresivan je i score koji su pod nazivom
Snowdrops za ovaj film snimili francuski glazbenici Christine Ott i Mathieu
Gabry, a za "Manta Ray" moglo bi se reći da je jedna od onih
vizualnih poslastica od filmova. Posebno je upečatljivo kako Aroonpheng
kombinira gotovo pa dokumentaristički stil kada prikazuje život stanovnika
mjesta u kojemu ribar, a potom i Thongchai rade s modernističkim, avangardnim stilom
kada pratimo njihov život u kolibi, šumi, na moru. Na pola puta je to negdje
između tipičnog world cinema i magijskog realizma ili čak nadrealizma u kojem
imamo šume i mora koji svijetle kao gradovi uoči Božića ili naoružane tipove
koji se šuljaju šumom s kalašnjikovom u rukama tražeći izbjeglice kako bi ih
dokrajčili, a na sebi imaju bezbroj svjetlećih žaruljica.
Na izrazito poetičan, misaon, mističan način
pozabavio se ovaj tajlandski filmaš problematikom naroda Rohindža, no to je
samo jedna od tema koje se obrađuju u ovom filmu. Ipak je ovo jedan od onih
filmova prepun simbola koje si svatko može protumačiti na svoj način i ostavlja
se tu dosta prostora za promišljanje onim zahtjevnijim gledateljima koji na
film ne gledaju kao na puku zabavu, već kao na nešto što zahtjeva i
intelektualni napor i razmišljanje. Kad sam ja u pitanju, često se dogodi da me
impresioniraju filmovi iz ovakvih pomalo egzotičnih zemalja u kojima imamo
priliku vidjeti kako ljudi žive na posve drugoj strani svijeta. Posebno kad se
film snimi s ovoliko emocije i stila i kada kao da se stvarni svijet i svijet
iz autorove mašte gotovo pa počnu stapati. Kad je u pitanju Tajland, već smo i
prijašnjih godina imali priliku vidjeti slične avangardne, modernističke i
nadrealne filmove koji su imali velikog uspjeha na europskim i svjetski
festivalima i po tom pitanju Aroonpheng se pomalo po poetici nastavlja na
starijeg kolegu Apichatponga Weerasethakula.
Ovaj je autor teško izgovorljivog imena za
svoje prethodne filmove kao što su "Uncle Boonmee" i "Cemetary
of Splendor" također osvajao brojne nagrade, između ostalog i Zlatnu palmu
u Cannesu 2010. godine. No, za razliku od Weerasethakula (valjda sam dobro
napisao, a kako se to uopće izgovara u to ni ne pomišljam ulaziti), čija su ostvarenja čista filmska avangarda i očiti primjeri
slow-cinema, često toliko hermetični i prepuni skrivene simbolike da je gotovo
pa nemoguće dokučiti što je pjesnik htio reći, Aroonpheng je ipak puno
otvoreniji i razumljiviji. Osim što se bavi problematikom izbjeglica, u ovom se
filmu dotiče i tema kao što su usamljenost, otuđenost i nemogućnost snalaženja
čovjeka u modernom društvu koje se mijenja nevjerojatnom brzinom. Nakon što ga
je žena ostavila, iako često okružen ljudima, ribar je stalno sam i nema
apsolutno nikoga pa zato vjerojatno i od neznanog ranjenika želi stvoriti nekoga uz
koga neće biti sam. Impresivan film koji bi mogao zadovoljiti apetite onih koji
vole nešto drukčiji filmski izričaj i poetiku.
Primjedbe
Objavi komentar