Izniman filmski esej o izbjeglicama koji žive
u ratom razorenom svijetu bez mogućnosti povratka kućama. Dok sirijski
građevinski radnici u Bejrutu grade neboder, njihove kuće stradavaju u
bombardiranju. Oružani sukob u Libanonu je završio, ali onaj u Siriji još
traje. Radnike uvečer zaključavaju na gradilištu i ne smiju izaći nakon 19
sati. Libanonska vlada uvela je policijski sat za izbjeglice. Tim sirijskim
radnicima jedini je kontakt s vanjskim svijetom rupa kroz koju ujutro izađu
kako bi počeli novi radni dan. Odsječeni od domovine, uvečer se okupljaju oko
malog televizora kako bi saznali novosti iz Sirije. U strahu i sa strepnjom
podnose uskraćivanje najosnovnijih ljudskih i radničkih prava nadajući se
drugačijem životu. Tako ukratko glasi opis ovog esejističkog, opservacijskog
dokumentarca prikazan i na ZagrebDoxu (odakle sam ukrao i ovaj kratki opis
filma), koji je snimio mladi sirijski filmaš Ziad Kalthoum.
Ovaj se dokumentarist rodio u sirijskom gradu
Homsu 1981. godine, a početak građanskog rata uhvatio ga je taman dok je služio
vojni rok. Kako se čovjek odbio boriti protiv vlastitog naroda, pobjegao je u
susjedni Libanon, odnosno u tamošnji glavni grad Bejrut, gdje je još 2013.
godine počeo snimati "Okus cementa". Snimanje i produkcija trajali su
nekoliko godina, a film su na kraju koproducirali i Nijemci te je ovaj poetičan,
šokantan i na trenutke strašno uznemirujuć film bio i kandidat za najbolji
njemački dokumentarac godine. Iako ovdje nema tipične fabularne linije, već
autor uglavnom kombinira zbilja senzacionalne kadrove izgradnje Bejruta i
uništavanja sirijskih gradova, poruka i smisao potpuno su jasni. Isto kao što
je Bejrut prije samo tridesetak godina bio grad gotovo potpuno sravnjen sa
zemljom, a sada je ponovno izgrađen (i to kako izgrađen vidjet ćemo u ovom
filmu), tako će se isto kad - tada dogoditi sa Sirijom. Dok su prije 30 ili 40
godina zbog građanskog rata ljudi iz Libanona bježali u tada mirnu Siriju, sada
je situacija obratna, a ono što, između ostalog, povezuje sve te ljude je
upravo - okus cementa.
Okus i miris koji se mnogima zavukao pod kožu
i kojeg se nikako ne mogu riješiti zbog više razloga. Dok su neke od njih, što
čujemo u off-tonu jednog od građevinskih radnika, izvlačili ispod zgrade koja
je tijekom bombardiranja Sirije srušena, tako da mu se cement zavukao u nos u
usta i uoči, on ga se i dalje ne može riješiti jer sada gradi kuće za neke
druge ljude. Kako je ovo klasični esejistički, opservacijski dokumentarac, tako
je lako za pretpostaviti da je fotografija ovdje (malo je reći) impresivna i
kadrovi koje ovdje gledamo zbilja oduzimaju dah. Djeluje to na trenutke nekako
umirujuće i hipnotično da bi te već sljedećeg trenutka stresla surova realnost
kad vidimo sve te sa zemljom sravnjene gradove u Siriji. Posebno je impresivna,
ali i šokantna scena u kojoj Kalthoum paralelno kombinira snimku s tenka koji
se kreće ulicom jednom od tih razrušenih gradova i u jednom trenutku krene
uništavati još malo onoga što je preostalo čitavo, sa snimkom ogromnog krana
koji se pomiče polako kao tenkovska cijev. Jedan od onih filmova koji nude
pregršt prostora za promišljanje i film čije je pojedine scene teško izbrisati
iz sjećanja.
Primjedbe
Objavi komentar