Ako me nešto živcira posljednjih godina to su
razni reality showovi u kojima se traže neke nove zvijezde, u kojima neke
zvijezde za koje prosječan čovjek nikada nije čuo pjevaju ili plešu, hrvaju se
s medvjedima, ispaljuju proljeve u vis i dalj ili što se sve ne radi u tim
najdebilnijim sadržajima koji su se pojavili posljednjih godina. I dok je nekad
bilo normalno da neki mladić ili djevojka s talentom za glazbu uzme gitaru u
ruke, spusti se negdje u podrum ili garažu s još nekolicinom sličnih te krenu
stvarati glazbu pa ako to nešto vrijedi i ima smisla, onda možda i uspiju,
danas zvijezde dobivamo na način da isti ti mladi pjevaju pjesme koje je napisao i uglazbio netko drugi i koje smo čuli valjda stotinu tisuća puta. Pa ako
neki producenti zaključe da u njima leži potencijal i da njihove vještine
interpretacije tuđih pjesama imaju smisla, daju im ugovor, snime album ili dva
pa ih potom opale nogom u guzicu i gurnu niz stepenice jer su se već pojavili
neki novi hlebinci koje će na brzinu ižmikati pa iscipelariti. Taj fenomen
očito je fascinirao i još jednog iz plejade mladih glumaca koji su se odlučili
oprobati u pisanju i režiji, Maxa Minghellu, kojeg se ponajviše sjećamo po
ulozi Nicka Blainea u hvaljenoj seriji "The Handmaid's Tale".
Max je imao i genetske predispozicije za
režiju pošto je njegov otac Anthony Minghella bio poznati redatelj i dobitnik
Oscara za režiju filma "Engleski pacijent". Snimio je Minghella
senior i još neke poznate filmove kao što su "Talentirani gospodin
Ripley" i "Studengora", a tragično je preminuo u 54. godini zbog
unutarnjeg krvarenja nakon operacije raka. Odlučio je talentirani sin krenuti
očevim stopama i nije njegov redateljski debi nimalo loš, bez obzira što se
"Teen Spirit" utopio u moru klišeja i što je bio ovaj film upravo
onakav kakav smo u startu mogli očekivati i predvidjeti. Glavna junakinja ovdje
je 17-godišnja sramežljiva i povučena tinejdžerica poljskog porijekla po imenu
Violet (Elle Fanning). Živi ona s majkom u malenom mjestu na izoliranom otoku
Weight na samom jugu Engleske, a sanja ona da će jednog dana postati pjevačica
i zvijezda i na taj način pobjeći iz učmale svakodnevice i ne pretjerano blistave
budućnosti.
Prilika će se ovoj djevojci otvoriti kad na
njezin otok stigne reality show Engleska traži zvijezdu, odnosno spektakl pod
nazivom "Teen Spirit". Do tada je Violet svoj talent imala priliku
pokazati tek u crkvenom zboru i u lokalnoj birtijetini, a poslije jednog takvog
nastupa za dva, tri lokalna pijanca upoznat će i tipa koji će joj postati
menadžer. I taj tip neće biti bilo tko, već čuveni Milo iz Refnove trilogije
"Pusher" odnosno meni vrlo dragi hrvatski glumac Zlatko Burić. Ovaj
puta on je nekad poznati operni pjevač Vladimir Vlad Brajković, kojem se očito
zvijezde nisu do kraja poklopile i izolaciju je odlučio pronaći upravo na otoku
Wight, gdje životari već tko zna koliko (šteta je samo što je Burićev lik ostao
dosta nedorečen). Uzet će Vlad mladu Violeticu pod svoje, naučit će je svim
tajnama pjevanja i postat će ne samo njen menadžer, već gotovo i zamjenski
otac. Ipak, kako to već biva, kad se talentirana Violeta počne probijati i kad je
slava krene prebacivati i udarati u glavu, zaboravit će ona na skromne početke
i one koji su joj pomogli, a diskografski lešinari vrlo brzo počet će se
skupljati oko nje pokušavajući je odvući na tamnu stranu.
Da sam neki fan ovih modernih pop pjesmuljaka
koje Violet izvodi možda bi mi ovaj film bio još i koji promil bolji, no
jednostavno nisam taj tip. Bacio je puno Minghella na same nastupe svoje
zvijezde u usponu i imamo tu dosta glazbe i nastupa koji izgledaju blještavo,
baš kao da gledamo neku od tih supertalent emisija. Šteta je što toliko truda nije
posvetio izgradnji likova jer osim o gospodinu Vladu, ne saznajemo puno ni o
samoj Violet, a iako mlađa sestra Fanning istinabog ima karizmu i uvjerljiva je u tim glazbeno -
scenskim nastupima, iskreno, baš nas i nije pretjerano briga što će se s
njom dogoditi. Šteta je što je "Teen Spirit" ostao na razini tipičnog
generičkog filma o talentiranoj djevojci sa sela koja sanja kako će postati
zvijezda. Nema ovdje ni nekog socijalnog komentara (iako je prilike za to bilo)
kao što je recimo Brady Corbet uspio izvesti sa svojim "Vox Lux", a
nema ni melodrame kao recimo "Zvijezda je rođena" tako da smo ovdje
osuđeni samo na praćenje Violetinog puta prema zvijezdama i standardno treptanje okicama i čeznutljive poglede u prazno mlade gospođice Fanning.
Primjedbe
Objavi komentar