I danas se "Apartman" Billyja
Wildera smatra jednim od najboljih i najvažnijih američkih filmova svih
vremena, a ova romantična komedija i danas djeluje toliko svježe, duhovito da s
njom jako malo filmova ovog žanra može stati u istu rečenicu. Iskreno,
romantična komedija i nije jedan od onih žanrova koje inače preferiram (iako u
pravilu filmove i ne dijelim prema žanrovima, nego na dobre i loše),
"Apartman" je film koji se od početka zavuče pod kožu, a velike
zasluge za to ima izvrsni Jack Lemmon. Lemmon i Wilder samo godinu ranije
surađivali su na još jednom velikom hitu "Neki to vole vruće", no
ipak bih za ovaj film rekao da je Wilderovo ultimativno remek - djelo za koje
je postao prvi čovjek koji je za isti film dobio Oscare za najbolji film,
režiju i scenarij. Oscara za najbolju ulogu nažalost nije osvojio Lemmon, kao
ni njegova nesuđena partnerica Shirley MacLaine, a Wilder je ležernu komediju o
izvanbračnim avanturama planirao snimiti još četrdesetih godina prošlog
stoljeća.
No, tada to nije bilo moguće zbog strogog tzv.
Haysovog kodeksa, kojim su striktno bile određene moralne smjernice kojih su se
autori morali držati u tom razdoblju. Moralisti su tada očito po svuda gurali
prste još više nego danas, no krajem pedesetih ta striktna pravila u kojima su
se recimo zabranjivali svaki oblik golotinje, međurasni seksualni odnosi,
psovanje, izrugivanje s crkvom i još mnogo toga, počela su popuštati, a autori
su počeli dobivati sve više slobode. Wilder i njegov koscenarist I. A. L.
Diamond konačno su dočekali priliku snimiti film kakav su već dugo planirali, a
kao inspiracija im je poslužio i stvarni holivudski skandal s početka 50-ih kad
je jedan holivudski producent ustrijelio agenta koji je spavao s njegovom
ženom, glumicom Joan Bennett. Da situacija bude zanimljivija, za svoje
izvanbračne avanture, taj je agent koristio stan svog podčinjenog zaposlenika,
a upravo na taj način pokušava napredovati službenik u osiguravajućoj tvrci Bud
Baxter (Lemmon).
Kako bi se uspeo u hijerarhiji njujorške
tvrtke koja zapošljava više od 30 tisuća ljudi, Bud je svojim nadređenima
ponudio svoj stan za njihove vanbračne avanture. Tu su ponudu oni, jasno,
objeručke prihvatli i sada gotovo svakog dana u Budovom stanu neki od njih ili
dovodi ljubavnicu ili organizira zabave. Za to vrijeme smotani Bud ili radi
prekovremeno u uredu ili baulja gradom, a njegova stanodavka i susjedi misle da
je on prava party životinja i nezasitni gutač žena. Ipak, neće trebati proći
puno vremena kako bi se Budove ambicije ostvarile i njegovi nadređeni su ga
uspjeli pogurati prema naprijed te mu je direktor Sheldrake (Fred MacMurray)
dodijelio vlastiti ured i puno bolju poziciju. No, jasno da to neće biti
besplatno jer i Sheldrake bi volio koristiti Budov stan za svoju vanbračnu vezu
i to sa šarmantnom vozačicom lifta u zgradi, Frank Kubelik (MacLaine), koja je
i Budu zapela za oko.
Iako je od samog početka posve jasno kako će
se cijela ova situacija rasplesti, teško se sjetiti tako šarmantne i simpatične
romantične komedije i tako perfektnog para kao Lemmon - MacLaine. Do danas je
Wilder jedan od najomiljenijih američkih redatelja, iako je on zapravo bio
austrijski Židov rođen u galicijskom mjestašcu Sucha koje danas pripada
Poljskoj. Nakon što je odustao od fakulteta i počeo raditi kao novinar, mladi
Billy, tada još Samuel, dvadesetih godina preselio je u Berlin, gdje je nastavio
pisati za novine, a uskoro se zainteresirao za film. Surađivao je s također s
kasnije poznatim redateljima koji su također nakon uspona nacizma izbjegli u
Ameriku i izgradili Hollywood poput Roberta Siodmarka i Freda Zinnemanna, a
prvi scenarij koji je samostalno napisao bio je onaj prema poznatom dječjem
romanu Ericha Kästnera "Emil i detektivi".
Kad je vidio da je vrar odnio šalu u Njemačkoj, utekao je mudri Billy u Pariz, gdje je i režirao
svoj prvi film, a nedugo zatim stigao je u Ameriku. Ondje je prvo dugo radio
isključivo kao scenarist i surađivao s još jednom izbjeglicom iz Njemačke,
Ernstom Lubitschem, a jedan od prvih američkih uspjeha bila mu je
"Ninočka" iz 1939. godine. Nekoliko godina kasnije konačno je dobio
priliku pokazati se u režiji, a već treći američki film koji je režirao,
"Double Indemnity" bio je ogroman hit i donio mu je prve nominacije
za Oscara za režiju i scenarij. Danas se smatra da je upravo "Dvostruka
obmana" film kojim su postavljeni kameni temeljci za jedan od
najpoznatijih američkih žanrova, film noir, a nije trebalo proći dugo da osvoji
svoje prve Oscare i to za scenarij i režiju za "The Lost Weekend".
Slijedili su potom i "Sunset Boulevard", "Ace in the Hole",
"Stalag 17", "Wintess for a Prosecution" te potom
"Neki to vole vruće" i "Apartman".
Iako se njegov redateljski stil smatra
prilično konzervativnim u odnosu na recimo Hitchcocka i Wellesa, bio je jedan
od onih redatelja koji su od svojih glumaca uspijevali izvući i više od
maksimuma, o čemu možda najbolje svjedoči podatak da je čak 14 glumica
zaslužilo nominacije za Oscara za uloge u Wilderovim filmovima, neki i više
njih. Wilder je bio i jedan od najvećih boraca protiv cenzure i već spomenutih
moralnih smjernica koje je često iznimno uspješno izbjegavao i zaobilazio, a
čak 21 put je nominiran za Oscara, od čega osam za režiju, 12 za scenarij i
jednu za najbolji film. Ukupno je osvojio šest Oscara, a čak četiri njegova
filma Američki filmski institut svrstao je na listu od stotinu najboljih
američkih filmova 20. stoljeća. Bez ikakve dileme Wilder je jedan od najvećih
autora ne samo američkog, već i svjetskog filma kojeg su mnogi kasniji filmaši
navodili kao najveći uzor.
Primjedbe
Objavi komentar