Western je desetljećima bio najpopularniji
američki žanr i otkako su prvi američki filmaši odlučili uzeti kamere u ruke,
kaubojci su u pravilu bili filmovi s kojima se teško moglo promašiti. I trajala
je ta popularnost klasičnih westerna sve negdje do kraja pedesetih, kada se
snimanju filmova ipak počelo prilaziti iz pomalo drukčije perspektive i pomalo
jednodimenzionalni prikazi u kojima su svi ti bijeli revolveraši obično bili
borci za pravdu, a Indijanci ekipa koju treba počistiti i posmicati, više baš i
nisu prolazili. Šezdesete su u američkom filmu kad je u pitanju western
protekle u pomalo drukčijem pristupu i prikazu te smo sav taj revolveraški
ubilački ološ tada konačno imali priliku vidjeti u ponešto drukčijem, bitno
stvarnijem svjetlu. Kao hladnokrvne ubojice, a pomalo romantičan prikaz Divljeg
zapada zamijenio je realizam te su se autori poput Georgea Roya Hilla (Butch
Cassidy and Sundance Kid), Sama Peckinpaha (Wild Bunch) pa čak i najvećeg
majstora ovog žanra Johna Forda (The Man Who Shot Liberty Valance) odlučili na
posve drukčiji pristup.
I dok je u Americi zanimanje za westerne
pomalo kopnilo, na potpuno drugom kraju svijeta najtipičniji američki žanr
počeo je doživljavati svoju renesansu. Ponajprije zahvaljujući Sergiju Leoneu
western je uspio preživjeti šezdesete i ući u sedamdesete godine, a nakon što
je 1964. do tada malo poznati Rimljanin snimio "A Fistful of Dollars"
ili "Za šaku dolara", u sljedećih desetak godina, brojni njegovi
sunarodnjaci počeli su slijediti njegov primjer. Svi ti kaubojci snimljeni u
talijanskoj produkciji ubrzo su dobili i naziv špageti westerni, a Sergio Leone
vrlo brzo je postao jedna od najvećih redateljskih zvijezda svijeta. Čovjek
koji je pedesete proveo pišući scenarije i kao asistent režije na tada iznimno
povijesnim epovima za koje se udomaćio naziv "sword and sandal",
šezdesetih je otkrio pravu zlatnu žilu.
Smatrajući kako je američki western već krajem
50-ih postao nevjerojatno dosadan, propovjednički i neuvjerljiv, došao je na
ideju snimanja kaubojaca u europskoj produkciji pošto je ovaj žanr u Europi i
dalje bio iznimno popularan. No, njegov pristup ovoj tematici bio je posve
suprotan od američkog te je on u svojim filmovima uspio tipičnu talijansku
filmsku priču smjestiti u okruženje Divljeg zapada. Na ideju za ovaj scenarij
došao je gledajući Kurosawinu "Tjelesnu stražu" odnosno
"Yojimbo" te je priču, doduše bez dozvole japanskih producenata zbog
čega je kasnije završio na sudu, iz vremena Šogunata preselio na Divlji zapad.
Bio je ovo i prvi film u kojem je do tada ne pretjerano poznati američki glumac
Clint Eastwood odigrao glavnu ulogu, a nakon što je dolarska trilogija
prikazana u Americi, postao je Eastwood jedna od najvećih glumačkih zvijezda.
Kao u svim Leoneovim filmovima, priča je i u
"A Fistful of Dollars" prilično jednostavna. Baš poput Toshira
Mifunea u "Yojimbu", koji je kao lutajući ronin (samuraj bez
gospodara) stigao u gradić gdje se dva konkurentska vladara bore za prevlast, a
on spletkari te i jednima i drugima nudi svoje usluge, identična uloga u
Leoneovom filmu pripala je i Eastwoodu. Samo što on nije ronin, već revolveraš
lutalica Joe, koji će završiti u mjestu uz granicu s Meksikom. Gradić San
Miguel već godinama živi pod terorom dviju konkurentskih obitelji odnosno bandi
koje maltretiraju i masakriraju sve oko sebe, a Joe će jednima i drugima nuditi
svoje usluge. Pohlepni banditi njegove će usluge i prihvatiti, a kad shvate da
Joe potkopava i jedne i druge, već će biti prekasno.
Odmah s "A Fistful of Dollars" Leone
je udario i vizualni pečat špageti westernu i jednostavno je nemoguće promašiti
tko je bio iza kamere čim krene prva scena nekog njegovog filma. Podjednako pod
utjecajem Johna Forda i njegovog tipičnog načina snimanja i korištenja
krajolika kao važnog kotačića u priči, ali i metode koju je do perfekcije doveo
Kurosawa, Leon je stvorio potpuno novi stil snimanja filmova. Ima tu puno dugih
kadrova, close-upova na lica likova, puno detalja, a ritam i montaža posve su različiti
od tipičnih američkih westerna. Tu je i genijalna glazba Ennia Morriconea bez
kojih ni Leoneovi filmovi ne bi bili ono što jesu, a zanimljivo je kako bi
kompozitor glazbu obično skladao prije snimanja filma, što je zapravo dosta
neuobičajeno pa i zbog toga neke scene traju dugo jer Leone nije želio
prekidati i rezati tu fantastiču muziku. Sa sljedeća dva filma koji tvore
legendarnu dolarsku trilogiju - "For a Few Dollars More" i "The
Good, the Bad and the Ugly" (mislim da je to film koji sam najviše puta
pogledao u životu), Leone je ušao u povijest i ostao zapamćen kao jedan od
najvećih majstora westerna.
Primjedbe
Objavi komentar