AGUIRRE, DER ZORN GOTTES (1972, NJE) - 10/10

Werner Herzog jedan je od najpoznatijih njemačkih filmaša svih vremena koji je podjednako bio uspješan i u snimanju igranih i dokumentarnih filmova, a upravo je ova konkvistadorska pustolovina smještena u domovinu Inka sredinom 16. stoljeća bilo djelo s kojim je skrenuo pažnju cijelog svijeta na sebe. Uspoređujući način na koji se danas snimaju filmovi u kojima ekipa praktički cijelo vrijeme ne izlazi iz studija i ispred zelenog platna bori se s imaginarnim stvorenjima koja se kasnije ubacuju kompjuterski, Herzeg je bio sušta suprotnost. S minimalnim budžetima on je snimao filmove u prirodnim okruženjima, a cijelu ekipu, a posebno samog sebe gurao je preko svih psihofizičkih granica. Iako je "Aguirre, gnjev božji" jedan od njegovih prvih filmova (Herzog je tek napunio 29 godina kad je krenuo sa snimanjem), upravo je taj film možda i ogledni primjer njegovog stvaralaštva i njegovog genija.

Tema koja se vječno provlači kod Herzogovih filmova je konflikt prirode i čovjeka, koji istu tu prirodu želi zauzdati, podčiniti i iskoristiti je za vlastitu korist, no obično je priroda ta koja iz tog okršaja izlazi kao pobjednik. Sjetimo se samo "Fitzcarralda", još jedne senzacionalne priče o čovjeku koji je došao na ideju usred džungle izgraditi zgradu opere pa će ako treba i parobrod prevesti preko brda samo kako bi to ostvario. U Aguirreu je glavni motiv ipak potraga za zlatom i bogatstvima odnosno traganje za mitskim El Doradom. Godina je 1560. i skupina španjolskih konkvistadora u pratnji više stotina porobljenih Indijanaca se pod vodstvom Gonzala Pizzara zaputila u potragu za mitskim gradom. Već u fascinantnoj uvodnoj sceni, za mene jednoj od najboljih scena ikada snimljenih, vidimo kako izgleda ta nevjerojatna ekspedicija. Gomila ljudi u punoj ratnoj opremi, s konjima i teškim naoružanjem u koloni vrluda nepreglednim vrletima Andi, područjima kojima bijelac još vjerojatno nikada nije kročio. U početku nam se čini da ta ekspedicija i nije toliko velika, no kako se kamera pomiče shvaćamo koliko je tih ljudi i gdje oni to zapravo idu, a što je najbolje od svega, sve se to odvija na stvarnim lokacijama na koje bi se rijetko tko pri zdravoj pameti usudio zaputiti.

Neće trebati proći puno vremena kako će ova ekspedicija ostati bez zaliha i Pizzaro će donijeti odluku kako će se skupina od 40 ljudi zaputiti u izvidnicu, a ukoliko se ne vrate kroz tjedan dana, smatrat će ih izgubljenim i zaputit će se kući. Iako je za vođu ekspedicije izabran Don Pedro de Ursua, ubrzo će njegov zamjenik Don Lope de Aguirre izazvati pobunu. Opsjednuti željom za zlatom i bogatstvom, pretvorit će se cijela ova ekspedicija u potpunu arnarhiju i kaos, a opčinjen željom za moći i vladanjem Aguirre će sve njih odvesti u propast i smrt. Može se ovaj film promatrati i kao parabolu na moderno, današnje društvo u kojem također ljudi zbog želje zbog slavom, bogatstvom, statusom i novcem postanu potpuno opsjednuti i spremni su ostatak društva ugroziti, ni ne shvaćajući da na taj način uništavaju apsolutno sve, pa i same sebe.

Uspio je Herzog izgraditi žanr sam za sebe i moglo bi se ovaj film možda najbolje opisati kao ogledni primjer njegovog poetičnog naturalizma. Ono što je za književnost značio Gabriel Garcia Marquez sa svojim magičnim realizmom, gotovo isto je napravio i Herzog kad je u pitanju film te je uspio napraviti da ono što snimi izgleda toliko stvarno i toliko realno da baš zbog toga djeluje nadrealno. Jasno da velike zasluge za ovaj uspjeh i kvalitetu filma pripadaju i glavnom glumcu, odnosno Klausu Kinskom, koji je utjelovio Aguirrea, stvarnu povijesnu osobu koja se doista, prema povijesnim zapisima, zaputila u sličnu avanturu, a čak se i stvarno proglasio vladarom Peura. Dobrim dijelom i zbog toga je Aguirre postao klasični antiheroj i negativac, koji je ostao zapamćen i po nevjerojatnoj okrutnosti. Bio je to početak suradnje Kinskog i Herzoga koja je potrajala praktiči sve do smrti velikog njemačkog glumca i odigrao je on još glavne uloge u četiri Herzogova filma (Woytek, Nosferatu, Fitzcarraldo i Cobra Verde), a odnos između njih dvojice sjajno je Herzog prikazao u svom čudesnom dokumentarcu "Mein Liebster Feind", kojeg bih doista preporučio svima.

Zanimljivo je kako je upravo "Aguirre" poslužio kao inspiracija Francisu Forcu Coppoli za "Apokalipsu danas" po vizualnom stilu i narativnim elementima, a samo snimanje ovog filma zapravo je potpuno graničilo s ludilom. Snimljen je "Aguirre, the Wrath of God" s budžetom od 370 tisuća dolara, od čega je trećina otpala na honorar Kinskom. Snimao je Herzog na stvarnim lokacijama u Peruu, u prašumama, Machu Picchuu i na pritokama rijeke Amazone u nepristupačnoj regiji Ucayali. I dok su pripreme za snimanje i pronalazak savršenih lokacija trajale dobrih devet mjeseci, samo snimanje je trajalo tri tjedna, a film je snimljen kronološkim redom jer je Herzog vjerovao da napredak filmske ekipe rijekom zrcalno oslikava put likova. Kako su likovi u filmu počinjali ludjeti i gubiti razum, tako je i situacija na setu postajala sve naelektriziranija i nemirnija jer je nerijetko cijelu ekipu Herzog, koji nije štedio ni sebe, dovodio u smrtne opasnosti i pogibelj.

Već sam minimalni budžet onemogućio je korištenje kaskadera ili bilo kakvih specijalnih efekata te su se svi članovi filmske ekipe doista pentrali planinama, na divljim pritokama Amazone vozili na splavima koje su sami sklepali. Kad je jednom prilikom oluja izazvala poplavljivanje rijeke, Herzog je to spremno iskoristio i ubacio taj dio u film. No, više i od surove prirode, poplava, divljih životinja i svih ostalih prirodnih opasnosti koje su prijetile, Herzog je najviše problema imao s glavnim glumcem. Klaus Kinski je i otprije bio poznat kao prilično divlji i nediscipliniran glumac, a takvi uvjeti dodatno su ga dotjerali do ludila. Štoviše, Herzog ga je čak namjerno provocirao i izazivao kako bi od njega dobio Aguirrea kakvog očekuje, a kada bi ovaj potpuno izgubio kontrolu i počeo divljati, redatelj bi upalio kameru. Postoji i legenda da je Kinski toliko izluđivao cijelu ekipu sa svojim prohtjevima i divljanjem, da mu je Herzog s puškom u rukama zaprijetio da će prvo ubiti njega, a zatim i sebe. Iako niti jedan od njih nikada nije potvrdio tu legendu, i samo snimanje ovog klasika bilo je barem podjednako uzbudljivo i zanimljivo kao i sam film.

IMDB LINK