Izazvala je ova romantična drama koja će
postupno prerastati u subverzivnu fantaziju veliko zanimanje odmah nakon
premijere na festivalu u Cannesu, gdje je "Atlantik" osvojio i drugu
po važnosti nagradu, Grand Prix žirija. Iako je snimljen ovaj film u
međunarodnoj koprodukciji (Francuska, Belgija i Senegal), upravo ga je Senegal
nominirao za svog kandidata za Oscara i ušao je "Atlantik" u uži krug
od desert kandidata, a istovremeno je bio nominiran i za europsko otkriće
godine. Ovaj će film ostati zapamćen i po tome što je njegova autorica Mati
Diop prva crnkinja čiji je film prikazan u službenoj konkurenciji festivala u
Cannesu, a u kratkim crtama "Atlantics" (koji se na internetima može pronaći i kao Atlantique) bi se mogao opisati kao
prilično nepredvidivu dramu s nadnaravnim elementima, čija se radnja odvija u
stvarnom svijetu. I to kakvom svijetu!
Iako je Diop rođena u Francuskoj, svi oni koji
iole prate nogomet znaju da je Diop valjda najčešće i najpoznatije prezime u
Senegalu. Valjda se svaki drugi reprezentativac Senegala iz one slavne
generacije koja je na SP-u 2002. godine ugurala u četvrtfinale prezivao upravo
tako, a i ova glumica / scenaristica / redateljica dolazi iz prilično ugledne
familije. Njezin otac Wasis Diop poznati je senegalski folk, pop i jazz
glazbenik, a majka joj je francuska galeristica Christine Brossard. Stric joj
je pak bio vjerojatno najpoznatiji senegalski filmaš svih vremena Djibril Diop
Mambety, čiji se debitantski film "Touki Bouki" iz 1973. godine i
danas smatra jednim od najvažnijih filmova ikada snimljenih na afričkom
kontinentu. S obzirom na pozadinu, i ne čudi da se Mati Diop počela baviti
filmom prvo kao glumica, potom i kao redateljica kratkih filmova, a već s
debitantskim dugim metrom pokazala je da bi i u budućnosti ozbiljno trebali
računati na nju.
Doduše, ne mogu baš reći da me ovaj film
posebno impresionirao, posebno s obzirom na svu tu silu hvalospjeva, i,
iskreno, očekivao sam ipak nešto više od ove na početku i više nego obećavajuće
drame koja nas vodi u glavni grad Senegala, Dakar. Kreće to u stilu klasičnog
filmskog realizma odnosno World Cinema, pratimo tu sudbinu bauštelaca koji žive u
slamovima Dakara i bijesni su jer već mjesecima nisu dobili plaće. U potrazi za
boljom budućnosti, skupina tih nesretnika odluči se putem Atlantika napustiti
zemlju u čamcima, a među njima je i mladić po Souleiman. On je tajni ljubavnik
djevojke Ade, koju je njena obitelj već obećala drugom čovjeku, bogatom Omaru.
Vjenčanje samo što nije, Ada je strašno zabrinuta za sudbinu svog ljubavnika o
kojem ni traga ni glasa, a situacija će se dodatno zakomplicirati kada na dan
vjenčanja izgori bračni krevet Ade i Omara.
Bez obzira što se pretpostavlja da je
Souleiman i ostatak njegove ekipe poginuo negdje na moru, upravo on će postati
glavni osumnjičenik jer će se saznati da Ada ima ljubavnika, a brojne
nadnaravne situacije uskoro će se početi događati u cijelom Dakaru. Brojni
ljudi razbolit će se od misteriozne zaraze, a ubrzo će nam postati jasno kako su
se duhovi ljudi poginulih na moru vratili kako bi kaznili one koji su ih
natjerali na taj očajnički čin. Ima tu puno simbolike, metafora i parabole na
stvarnost u kojoj vidimo veliku većinu koja životari u bijedi i u slamovima,
dok s druge strane bahati i basnoslovno bogati jednopostotnjaci doslovno seru u
zlatnim zahodima. I ovo je zapravo jedna od onih priča o nejednakosti i
nepravdi, o još uvijek aktualnim primitivnim običajima dogovorenih brakova i
prodaje vlastite djece, o predbračnim testovima djevičanstva, postkolonijalizmu
i svim tim divotama trećeg svijeta upakirana u posve netipičnu ambalažu.
Primjedbe
Objavi komentar