Waad al-Kataeb bila je studentica marketinga
na sveučilištu u Alepu, sa 4,6 milijuna stanovnika najmnogoljudnijem gradu u
Siriji prije početka rata ondje i gradu koji se smatra možda i najstarijim
naseljem u kojem ljudi neprekidno žive pošto su prvi znaci života u Alepu postojali
gotovo šest tisuća godina prije Krista. Njezine bezbrižne studentske dane prvo
su prekinuli prosvjedi protiv predsjednika Bashara al-Assada 2011. godine, a
pokušaj revolucije i svrgavanja Assada vrlo brzo se pretvorio u krvavi
građanski rat koji i dalje traje. Situacija se u Alepu vrlo brzo pretvorila u
potpuni kaos, grad je u tih nekoliko godina doslovno sravnjen sa zemljom, a sve
do 2016. godine ovaj je grad dobrim dijelom bio pod kontrolom pobunjenika
protiv sirijskog režima. Nakon što se Rusija uključila u rat na strani Assada i
bombardiranja su postala svakodnevica, Assadov režim je uspio slomiti otpor
pobunjenika te je u prosincu 2016. godine sirijska vlast preuzela kontrolu nad
cijelim gradom.
Svo to vrijeme ova je mlada žena živjela u
Alepu i kad su počeli problemi, ona je odlučila uzeti u ruke mobitel, kameru,
fotoaparat i sve što joj se našlo pri ruci i bilježiti što se događa u Alepu.
Film je al-Kataeb posvetila svojoj kćeri Sami, koja se u međuvremenu rodila u
Alepu za vrijeme opsade i uništavanja tisućljetnog grada, a na ono što ćemo u
ovom filmu vidjeti, gotovo nemoguće se pripremiti. Kako je al-Kataeb cijelo
vrijeme, sve do evakuacije nakon pada grada bila u Alepu, a njezin suprug je
liječnik, dokumentirala je ona sve strahote koje su trpjeli ljudi koji su
odlučili ondje ostati, prvenstveno djeca. Sa svakim bombardiranjem grada, u
bolnicu bi stizao novi kontigent ubijene ili teško ranjene djece, a ona je sve
to bilježila. Ono što ćemo vidjeti u ovom dokumentarnom filmu zbilja je jezivo,
šokantno i gotovo je nemoguće i zamisliti da netko može ostati normalan ili
čist u glavi nakon svega što je u takvim situacijama vidio i doživio.
U najkraćim crtama bi se ovaj film moglo
opisati kao intimni prikaz ratnih zbivanja iz ženske perspektive. No, jednako
koliko je ovo intimna priča, ujedno je i univerzalna i važna priča, bez obzira
što smo se posljednjih godina doista mogli nagledati filmova koji su
tematizirali rat u Siriji. Slobodno bi se moglo reći da kroz ovaj dokumentarac
vidimo kako izgleda sumrak čovječanstva jer kako drukčije nazvati situacije u
kojima se bespoštedno bombardiraju bolnice u kojima se dobrim dijelom nalaze
djeca. Smrt je svuda uokolo, ljudi umiru kao na tvorničkoj traci, a grad se
pretvorio u Lenjingrad, Staljingrad ili Dresden. Ovo je jedan od onih
dokumentaraca snimljenih u "Ich formi", odnosno u kojem je sama
autorica u prvom planu i donosi svoje osobno iskustvo, a iako Waad al-Kateb
zapravo i nije filmašica, dragocjeno iskustvo je stekla radeći priloge za
britanski Channel 4.
Nakon što je uspjela pobjeći iz grada, od
materijala koji je snimala godinama odlučila je snimiti dokumentarni film kojim
bi ispričala svoju priču, a u tome joj je pomogao britanski dokumentarist i
novinar Edward Watts. I on je također radio za Channel 4 te su se, bit će, tako
i upoznali, a oboje su potpisani kao redatelji. Iako je Waad zasigurno imala na stotine sati
materijala, uspjeli su oni od ove šokantne, čak i nadrealne priče složiti
impresivan dokumentarac od nekih sat i pol, a na kojem god festivalu je ovaj
film prikazan, osvojio je i poneku nagradu. Najvrjednija je zasigurno nagrada
za najbolji dokumentarni film u Cannesu. Nominiran je ovaj film i za brojne
nagrade u izborima za najbolji dokumentarac godine, tako i za europski
dokumentarac godine (kao zemlja porijekla je uz Siriju navedena i Velika
Britanija). Definitivno je ovo jedna od onih dokumentarnih priča koja
gledatelja jako teško može ostaviti ravnodušnim.
Primjedbe
Objavi komentar