U samom startu recenzije ovog dokumentarca
koji je burne reakcije izazvao već i prije premijernog prikazivanja na
festivalu u Sundanceu, istaknut ću da mi je posve svejedno je li neka osobna
religiozna ili ne. Potpuno mi je svejedno vjeruje li netko u bogove, vragove, do
pola popijene pivske flaše, žabe krastače, mungose, majmune, guštere ili u
zasrane i upišane gaće. Ta indiferentnost prema nečijoj religioznosti ili
nereligioznosti prestaje kad me netko od onih s religioznog ili nereligioznog
pola počne daviti kako je njihova (ne)vjera baš super i kako su oni divni i
kako je njihova religija ona najbolja i prava, a oni drugi su izrazito glupi
jer (ne) vjeruju. Izrazito me živcira to nametanje tuđeg mišljenja i
pokušavanje uvjeravanje nekoga u nešto što ne samo da ne vjeruje, već smatra i
potpuno bezveznim, smiješnim i tupavim, no mi ljudi smo očito takvi da volimo
drugima nametati tuđa mišljenja, ako treba i na silu. Cijela povijest mogla bi
se opisati i kao povijest nametanja svog mišljenja i svog načina života onim slabijima
i onim tehnološkim zaostalijima, no nećemo sada o tome. Već ćemo malo o sotoni.
Da, glavni "junaci" dokumentarca
mlade američke filmašice Penny Lane (njen prethodni doks "Nuts!" bio
je također iznimno zanimljiv) su sotonisti ili ljudi koji se predstavljaju kao
štovatelji nečastivog, belzebuba, đavla ili kako se sve već to ultimativno
oličenje zla sve ne naziva. I iako bi u pravilu onima kojima ništa u životu ne
predstavlja dobri bog, jednako ništa trebao predstavljati zli sotona, sama
pomisao da postoje ljudi koji štuju to vrhovno zlo, može zvučati malo
zbunjujuće, možda i zastrašujuće. Koja je uopće logika da netko tko već ne
vjeruje u boga, vjeruje i klanja se njegovom zlikovačkom pandanu, nije mi baš
bilo jasno i nisam se nikada puno zamarao tom tematikom, no ovaj dokumentarac
uvodi nas u svijet ljudi koji sebe danas nazivaju sotonistima. I vidi vraga,
nisu to zapravo potpuni luđaci koji otimaju pa žrtvuju malu djecu, oskrnavljuju
grobove i rade sve ono sa čime su nas plašili dok smo bili klinci, već su ovi
sotonisti nešto što bi smo danas nazvali prvoklasnim trolovima.
Ovo društvo ikonografiju i ozloglošenost
sotonističkog pokreta koristi ponajviše kako bi vješto manipulirali medijima
jer gdje god se ova moderna organizacija koja je registrirana kao "The
Satanic Temple" pojavi, senzacija željni američki mediji prate ih u stopu.
A Amerikanci k'o Amerikanci, odmah u panici, zaključavaju djecu u kuće,
organiziraju molitvene susrete, traže od vlasti da zabrani slične organizacije,
ma ako treba da ih se i fizički uništi. Upoznajemo u ovom dokumentarcu niz
ljudi koji su se odlučili priključiti ovoj organizaciji te pokušavaju pojasniti
koji su to razlozi zbog kojih su se odlučili za takav naizgled drastičan potez.
Svi oni koji barem iole poznaju Bibliju, znaju da je sotona u početku bio jedan
od anđela, koji se u jednom trenutku odlučio pobuniti protiv boga. Zauzvrat,
boško ga je bacio iz raja u pakao i luciferović je ostao označen kao simbol
zla, a upravo činjenica da je on bio jedini koji se odlučio pobuniti protiv
jednoumlja i hegemonije boga, modernim sotonistima poslužila je da upravo njega
uzmu kao svoje vrhovno božanstvo.
Iako ovo "vrhovno božanstvo" ne
treba shvatiti doslovno, već čisto simbolički, pošto se praktički svi članovi
ove organizacije predstavljaju kao ateisti, koji su se odlučili pobuniti protiv
državnog establišmenta i zalažu se za vjerske slobode u sekularnoj državi kao
što je SAD. I ne samo Amerika, praktički sve zemlje na zapadu danas su barem
nominalno sekularne i religija bi trebala biti strogo odijeljena od same države, no svi
smo i na ovim prostorima svjedoci da to baš i nije tako. Jer i u nas i dalje
biskupi s oltara ljudima poručuju za koga glasati, a crkva je organizacija koju
naši politički vođe itekako slušaju i koji jako dobro paze da ne učine nešto
što bi bilo protivno interesima majčice crkve. Identična situacija je očito i u
Americi, gdje je evangelizacija ponovno došla u modu početkom stoljeća i
dolaskom na mjesto predsjednika obraćenog pijanca i narkomana Georga Busha
mlađeg, a slični kršćanski fundamentalisti koji odbrojavaju sitno do konačne
apokalipse i novog dolaska Isusa, svesrdno podržavaju i notornog štetočinu Trumpa.
Čisto kako bi isprovocirali reakciju javnosti,
ova ekipa aktivista koji se predstavljaju kao sotonisti, zalažu se promjenu te
paradigme i zalažu se za potpuno razdvajanje crkve i držanje. I kako ćemo vidjeti, sve
više ljudi se u Americi i svijetu počinje priključivati Hramu sotone, osnivaju
se podružnice u brojnim gradovima i organiziraju se akcije kojima se pokušava uzdrmati
establišment. Najbolji primjer za to je i situacija u jednom gradu u Arkanzasu,
gdje su sotonisti zatražili da se uz spomenik deset zapovijedi, postavi i
spomenik jednom od sotoninih kompića, Baphometu. Jasno da je taj prijedlog
izazvao, najblaže rečeno, šok i vjevericu među većinskim kršćanskim pukom, no
pozivajući se na američki ustav, u kojem između ostalog stoji da su svi građani
Amerike slobodni prakticirati vjeru koju žele i da je religija strogo
odijeljena od države, tražili su, ukoliko već postoji kršćanski spomenik, zašto
pored ne bi bio i sotonistički.
Sloboda vjere te sloboda govora, tiska i
okupljanja, kao i da u SAD-u ne postoji službena religija, unesena je u
tamošnji Ustav već prvim amandmanom 1791. godine, a držeći se toga, sotonisti su,
jako dobro svjesni kakvu će reakciju izazvati, zatražili postavljanje svog
spomenika. I nije to samo jedini primjer kako su se ovi ljudi na definitivno
bizaran, ali svakako efektan način odlučili boriti za slobodno prakticiranje
vjere za sve oni koji nisu kršćani, ali i za one koji su ateisti, odnosno za sebe same. Za razliku od crkve, kod koje je jedno od osnovnih načela slijepo
vjerovanje, podložništvo, ako treba i vječna patnja te siromaštvo, što će tek
po smrti dovesti do nagrade, sotonisti se zalažu za potpuno drukčije
razmišljanje - za kritičko promišljanje svijeta oko sebe.
Uz današnje akcije modernih sotonista, Lane
nas kratko vodi i kroz povijest sotonizma od prvog "pape"
sotonističke crkve Antona La Veyja pa preko 80-ih kad je krenula prva runda
plašenja ljudi sa sotonistima i kad je krenula nevjerojatna hajka na rock i
heavy metal glazbu, upozoravajući da upravo ona djecu i mlade odvodi u krilo
nečastivog. Jasno da danas znamo da su sve to bile besmislice i da je iza te
hajke zapravo stajala crkva, kojoj je sotonizam poslužio za skretanje pažnje sa
sebe i pedofilskih skandala koji su se godinama gurali pod tepih i zataškavali.
Zanimljivo je kako se nakon snimanja filma i sama redateljica Penny Lane
pridružila Hramu sotone kao aktivna članica, a definitivno ovaj film baca
potpuno novo svjetlo na jednu ozloglašenu organizaciju.
Primjedbe
Objavi komentar