Ki-duk Kim, uz Chan-wook Parka i Bong Jun Hoa,
vjerojatno najpoznatiji i najbolji korejski režiser, vratio se s još jednim
zanimljivim filmom. Iako "Čovjek, prostor, vrijeme i čovjek" ne spada
u sam vrh njegovog stvaralaštva, ova distopijska fantazija svakako je zanimljiv
film, koji se pomalo stilski i tematski nastavlja na njegovo najpoznatije djelo
"Proljeće, ljeto, jesen, zima i proljeće". Vidljivo je to već po
samom nazivu filma, ali i po strukturi priče, koju je opet podijelio na
cikluse. I ovaj je film čista alegorija na čovječanstvo i žanrovski se jako
teško može smjestiti jer imamo tu doista svega. Od gotovo pa tipičnog samo
najjači i najsposobniji ostaju horora, do uvrnute priče o nastanku svijeta,
kritike konzumerizma, drame prepune religijske simbolike u kojoj se ovaj
korejski modernist još jednom pokazuje kao pravi mizantrop, autor koji očito i
nema previsoko mišljenje o ljudskoj rasi i koji kao da poručuje da zaslužujemo
sve ono loše što nam se događa.
Donekle stoje primjedbe da je ovaj
high-concept film pomalo kaotičan, da je iznimnu ideju odradio možda i nekako
površno, da je cijelu situaciju previše pojednostavio, no svejedno je
"Human, Space, Time and Human" za mene bio i više nego dobar film.
Već od samog početka je jasno da će ovo biti sve samo ne obična priča pošto
upoznajemo skupinu bezimenih neznanaca koji se nalaze na nekadašnjem ratnom
brodu koji plovi prema međunarodnim vodama. Kuda oni putuju, kako su završili na toj
topovnjači, krstarici ili kako se već nazivaju takvi ratni brodovi, nemamo
pojma, no vrlo brzo postat će nam jasno da je ta topovnjača zapravo alegorija
na svijet. Nalaze se ondje praktički sve strukture ljudi, bogataši i siromasi,
gangsteri, kockari i sitni prevaranti, prostitutke, mladi bračni parovi, ali i
misteriozni šutljivi stari mudrac koji neodoljivo podsjeća na čiču iz
"Proljeća". Tu je i beskrupulozni političar i izgledni budući predsjednik,
koji se na putovanje zaputio u društvu svog mlađahnog sina iznenađujuće
razvijenog morala i osjećaja za pravednost.
Neće trebati proći dugo i nećemo uspjeti ni
upoznati sve najbitnije likove, kad će na topovnjači izbiti potpuni kaos.
Gangsteri će se staviti u službu političara te će započeti njihova strahovlada
i provođenje terora nad ostatkom putnika i posade. Krenut će silovanja i
ubijanja, a baš kao i u stvarnosti šačica dobro organiziranih moćnika terorom i
silom gospodarit će slabo organiziranom velikom skupinom ljudi. Situacija će
postati još kaotičnija kada u drugom činu topovnjača otplovi ili bolje rečeno
odleti u nepoznati prostor, a tada će započeti pravi rat za resurse,
prvenstveno hranu. Dok će se političar i njegova klika gostiti, za ostatak
društva smanjivat će se porcije i ljudi će se izgladnjivati, tući će se za
oglabke koje će im političar bacati sa stola. Situacija će postajati sve
kaotičnija i strašnija, teror manjine nad većinom bit će sve oštriji, a tortura
i mučenja postajat će sve učestalija i okrutnija.
U ovom pomalo filozofskom, nihilističkom
filmu, koji je svjetska kritika čak uspoređivala s "Mother!" Darrena
Aronofskog nudi Kim ne pretjerano optimističan pogled na svijet, a kako su
njegovi filmovi prepuni simbolike, moglo bi se i na "Čovjek, prostor,
vrijeme i čovjek" gledati i kao na svojevrsnu parabolu ili alegoriju
nastanka svijeta. Po Kimu očito sve nastaje iz kaosa i kaos je jedina
konstanta, a već smo iz njegovih prethodnih filmova mogli naučiti da kod njega
ljudi nisu predodređeni činiti dobro, već zlo. Kimov pogled na društvo je jako,
jako ciničan i on cijeli taj nepravedni sustav, tu ogromnu nejednakost razvlači
do krajnjih granica i prikazuje na intencijski pretjeran način. No, kod njega
za taj čvrsti hijerarhijski sustav u kojem šačica moćnih kontrolira i
terorizira ostatak društva, nisu krivci isključivo oni koji su prigrabili svu
moć, već svoj dio krivice snose i oni koji su im tu moć prepustili. Koji su
stajali sa strane dok su ovi grabili moć, a onda su se čudili kad su postali
potpuno bespomoćni i lovina predatorima. Ako je nešto kod Kima i njegovih
filmova sustavno, to je činjenica da su njegov vizualni stil i poetika iznimno
prepoznatljivi i da su to filmovi prepuni simbolike, metafora, koji gledatelju
ostavljaju puno toga za razmišljanje.
Primjedbe
Objavi komentar