Ne mogu se baš pohvaliti da previše pažnje
obraćam na animirane filmove, no kada jedan osvoji glavnu nagradu na Tjednu kritike
festivalu u Cannesu, to je obično upozorenje da ga se ne bi trebalo zaobići,
tim više što je to prvi animirani film koji je osvojio ovu nagradu. Jasno da
"J'ai perdu mon corps" ili "I Lost my Body" nije tipični
crtić kakav za kina štancaju Disney, Pixar ili ostale kompanije koje štancaju
sve te crtiće, već je to umjetnički, avangardni animirani film, koji je zaslužio
i nominaciju za najbolji europski animirani film godine, a možda bi
mogao dohvatiti i nominaciju za Oscara. Ovo je jedan od onih filmova s kojim
je jako teško usporediti bilo što što sam gledao ne samo ove godine, već i
godinama unazad i to ne samo zbog pomalo apsurdističke, egzistencijalističke
priče, već i stoga što bi se "I Lost My Body" moglo opisati i kao
vizualnu poeziju.
U središtu priče filma koji je i debitantsko
dugometražno ostvarenje francuskog grafičkog dizajnera, ilustratora, crtača i
animatora Jeremyja Clapinea, romansa je između mladića Naofela i djevojke
Gabrielle. I nije to tipična romansa, već jedna od onih pomalo creepy pošto će
usamljeni, asocijalni Naofel gotovo pa pratiti i proganjati ovu djevojku za koju se
nada da će se i ona zaljubiti u njega. No, paralelno s time pratimo i priču o
šaci koja je uspjela pobjeći iz nekakvog laboratorija i krenula je u potragu za
ostatkom tijela. Vrlo brzo postat će jasno da je to upravo Naofelova šaka, a
kako ćemo saznavati njegovu priču, tko je on, tako će nam postajati i jasnije
gdje to šaka pokušava stići. I bez obzira što cijela ova priča zvuči i više
nego bizarno, apsurdno, definitivno je "I Lost My Body" jedan od onih
filmova koji nudi mnogo toga za promišljanje i traženje odgovora na pitanje što
je pjesnik htio reći.
Scenarij je zajedno sa Clapinom inače napisao
jedan puno poznatiji Francuz odnosno Guillaume Laurant, redoviti suradnik na
filmovima poznatog francuskog nadrealista Jeana-Pierrea Jeuneta. Skupa s
Jeunetom je Laurant radio scenarije za filmove kao što su Amelie, Grad
izgubljene djece, Zaruke su dugo trajale i sva ostala najpoznatija Jeunetova
ostvarenja tako da se ne treba čuditi od kuda taj nadrealistički vjetar puše. I
bez obzira što je glavna priča o čudnoj romansi Naofela i Gabrielle nekako
praznjikava i ne posebno upečatljiva, način na koji je taj dio povezan s ovim
drugim, bizarnim, apsurdnim, nadrealnim i čudnovatim segmentima o lutajućoj
šaci, daje ovom filmu nešto posebno. Kao i dijelovi u kojima se te priče nekako
počinju stapati, ovo je zbilja jedan od najpoetičnijih animiranih filmova koje
smo imali priliku gledati posljednjih godina, a romantična priča, da se
naslutiti relativno brzo, poslužila je ovdje tek kako bi zamaskirala tragediju
koja se valja. Posebno je upečatljiva završnica u kojoj cijela priča dobiva
svoj smisao i određenu katarzu, a što predstavlja ta amputirana šaka, neka
svatko prosudi nakon što odgleda film.
Primjedbe
Objavi komentar