LA CAMARISTA / THE CHAMBERMAID (2018,MEX) - 6,5/10

Filmovi u kojima su u središtu pažnje sobarice i kućne pomoćnice očito preuzimaju primat u dobrom starom Meksiku. Godinu nakon što je Cuaronova "Roma" trijumfirala u izboru za najbolji film izvan engleskog govornog područja 2018. godine, a ovom vrsnom autoru donijela i drugog Oscara za režiju, meksički kandidat za Oscara godinu potom bio je još jedan film kojem je u središtu pažnje sobarica. No, za razliku od Cuaronove vizualne poslastice, debitantsko scenarističko - redateljsko ostvarenje mlade filmašice Lile Aviles nudi posve drukčiji pristup obradi ove teme. "La camarista" ili "The Chambermaid" gotovo pa je tipični izdanak nečega što volim nazvati World Cinema, odnosno filmskog hiperrealizma u kojem kao da pratimo sudbine stvarnih ljudi u stvarnim okolnostima. Dok je "Roma" bio stilizirani bombončić s jasnim autorskim pečatom apsolutnog vizionara, "La camarista" je posve druga strana kovanice, minimalistička priča snimljena u dokumentarističkom stilu.

Kamera je tu statična, kadrovi su dugi, koliko mi se čini svi likovi koji se ovdje pojavljuju i nisu profesionalni glumci, već djeluju nevjerojatno autentično, a u središtu pažnje je 24-godišnja sobarica Eve. Ova mlada Indijanka iz meksičke provincije u potrazi za boljim životom završila je u gradu, gdje se zaposlila kao sobarica u elitnom hotelu u Mexico Cityju. Ova siromašna i neobrazovana djevojka i svoje je dijete ostavila obitelji na selu kako bi zaradila koji pesos u gradu. No, taj pesos bit će doista krvavi pesos jer taj hotel kao da će se pretvoriti u svojevrsnu tamnicu za Evu. Vidjet ćemo kako izgleda dinamika odnosa u hotelu, podmetanja od strane kolegica i kolega, susreti s ekstravagantnim bogatašima koji ondje odsjedaju. Moglo bi se ovaj film opisati i u stilu da mlada sobarica sa sela upoznaje svijet oko sebe, a djeluje sve to potpuno autentično i uspjela je Aviles fino izvesti da u stotinjak minuta, koliko film traje, doista i uspijevamo ući u Evine cipele i svijet gledati na način koji ga gleda ona. Taj svijet bogatstva, raskoši i uživanja koji joj je pred nosom, a za koji ipak ne posjeduje ulaznicu.

Kao što to često biva kod sličnih filmova, barem kad sam ja u pitanju, povremeno sve to zna postati monotono i jednolično, tim više jer je tempo filma dosta spor, no ne moće se poreći da cijela ova priča itekako ima smisla. Moglo bi se "Sobaricu" opisati i kao svojevrsnu studiju eksploatacije jer ova je mlada žena iz jedne bijede samo preselila u drugu bijedu te od jutra do mraka crnči za crkavicu kako bi osigurala egzistenciju svojoj obitelji negdje daleko, no pitanje da li joj se život uopće unaprijedio činjenicom da je napustila svoje selo i stigla u grad. U mjesto koje joj je potpuno nepoznato i u kojem ne pozna nikoga i u kojem možda ima što za pojesti, no ona je tamo zapravo nula i najobičniji broj. Bila je ovo sasvim fina psihološka, karakterna i društve studija koja je autorici donijela brojne nagrade na festivalima diljem svijeta, kao i nagradu za najbolji debitantski film u Meksiku. Imala je "Sobarica" i dosta nominacija u izboru za meksički film godine, no jasno da u konkurenciji s "Romom" i nije imala previše šanse. 

IMDB LINK