Jedan krajnje bizarna crnohumorna romantična
krimi fantazija stiže nam iz Mađarske, koja vjerojatno zahvaljujući
"Saulovom sinu", snimljenom iste godine, nije dobila nagradu za
najbolji mađarski film 2015. godine. Svejedno, "Lizine uklete romanse",
ujedno i debitantski dugometražni film autora Karolyja Ujj Meszarosa, osvojio
je pregršt nagrada po svjetskim festivalima. Predstavio se ovim filmom Meszaros
kao autor s iznimno istančanim osjećajem za vizualnost te su mnogi ovaj film
uspoređivali s puno poznatijom "Amelie" Jean-Pierrea Jeuneta. Mene je
"Liza, a rokatunder", kako se naziva u originalu, pomalo podsjetila
i na filmove kakve snima Wes Anderson, a svijet koji je osmislio ovaj Mađar
potpuno je uvrnut. Jedino od ovog bizarro worlda Budimpešte (koja se ovdje naziva
Csudapest) šezdesetih koja izgleda kao konzumeristički raj, uvrnutiji su
likovi, a po tome definitivno prednjači naslovna junakinja Liza.
Ona je 30-godišnja naivna, usamljena
medicinska sestra, koja živi u fikcionalnoj mađarskoj prijestolnici. Iako se
radnja zbiva šezdesetih ili početkom sedamdesetih, ondje je već odavno stigao
kapitalizam, čelična zavjesa ne postoji, a ona se već posljednjih 12 godina
brine za udovicu japanskog veleposlanika. Jedini Lizin prijatelj je zapravo
imaginarni prijatelj, odnosno duh japanskog pop pjevača iz pedesetih, koji će
ubiti udovicu kad Marta jednog dana ode u bizarro McDonalds odnosno Mekk Burger
kako bi pronašla muškarca svojih snova. Spletom okolnosti stan će potom završiti u
Lizinom vlasništvu, a dok će je policija istraživati zbog ubojstva udovice, svi
muškarci koje će upoznati, fatalno će se zaljubiti u nju. No, to im i neće biti
najsretnija odluka jer će svim redom nastradati pod bizarnim okolnostima, a
zbog takvog razvoja događaja Liza će postati uvjerena da ju je opsjeo demon iz
japanske mitologije (Fox-fairy) jer prema legendi svaki onaj koji se zaljubi u
Fox-fairy, ubrzo će umrijeti.
Vjerujem da je već prema ovom kratkom opisu
svima jasno kako je ovdje riječ o sve samo ne običnom filmu, uvrnutoj fantaziji
koja se ističe vizualnošću, blještavilom i šarenilom boja. Fino Meszaros tu
kontrastira sivilo prepoznatljivih socijalističkih zgrada tipičnih za ovo podneblje sa
šarenilom neonskih reklama, blještavilom izloga i stylinzima likova koji kao da
su u Mađarsku zalutali iz, recimo, Austina Powersa. Iako je priča pomalo bedasta, ali
intencijski bedasta i blesava, bilo je ovo prilično simpatično, bizarno, čak i
groteskno, no ništa što ćemo posebno dugo pamtiti.
Primjedbe
Objavi komentar