"Ruski kovčeg" i danas se smatra
najpoznatijim filmom ruskog avangardnog filmaša Aleksandra Sokurova, čiji su
rani filmovi koje je počeo snimati krajem 70-ih i 80-ih uglavnom bili zabranjeni u
Sovjetskom savezu. Nikada Sokurov nije skrivao da mu je najveći uzor nenadmašni
Andrej Tarkovski i pod njegovim utjecajem počeo se i baviti filmom, a već
godinama je on i jedan od redovitih gostiju najvećih svjetskih festivala te je
2011. dobio i Zlatnog lava u Veneciji za film "Faust". Snima on i
igrane i dokumentarne, ali i eksperimentalne filmove, a svojevrsnim eksperimentom
mogao bi se nazvati i "Ruski kovčeg", film snimljen u jednom neprekidnom kadru u
nekadašnjem carskom Zimskom dvorcu, danas muzeju Ermitaž u St. Peterburgu.
Moglo bi se ovaj film opisati i kao svojevrsnu
povijesnu fantaziju u kojoj nas neimenovani narator vodi kroz nekadašnji dvorac
carske ruske obitelji. U društvu Europejca, odnosno čovjeka koji predstavlja
francuskog pustolova i putnika iz prve polovice 19. stoljeća markiza de
Custinea, on nas vodi u šetnju muzejom, no ta je šetnja ujedno i putovanje kroz
300 godina povijesti grada i zemlje. Nalaze se ondje ljudi iz različitih faza
ruske povijesti pa tako u jednoj sobi imamo recimo perzijskog veleposlanika
koji se došao pokloniti ruskom caru iz 19. stoljeća, a u sljedećoj sobi ljudi
iz sadašnjosti razgledavaju muzejski postav. I tako ukrug. Sve zapravo počinje
kad skupina muškaraca i žena koji izgledaju kao ruska aristokracija ranog 19.
stoljeća kočijom stiže u Zimski dvorac na bal koji je organizirao car
Aleksandar I. Tada narator (kojeg nikada ne vidimo i iz čije perspektive
zapravo sve pratimo, a kojem je glas posudio sam Sokurov) susreće Europejca i
oni kreću u ovo mistično, simbolističko i metaforično putovanje kroz dvorac i
rusku povijest.
Svaka dvorana dvorca tako predstavlja neki
drugi period povijesti Rusije, a iako raspored dvorana nije poslagan
kronološki, oni koji poznaju rusku povijest relativno lako će prepoznati neke
poznate persone poput Petra Velikog, Katarine Velike, cara Nikolaja prvog, ali
i događaje koji opisuju vladavinu Staljina ili nacističku okupaciju
Lenjingrada. Nije ovo bilo, vjerujem, nimalo lako snimiti i režirati, a ekipa
se između ostalog sastojala od čak dvije tisuće glumaca i nekoliko orkestara,
koji su morali biti savršeno usklađeni i tempirani pošto je Sokurov film
zamislio u jednom jedinom neprekinutom kadru. No, upravo taj jedan neprekinuti
kadar i priča koja ide u krug djeluju da "Ruski kovčeg" izgleda kao
nekakav suludi, avangardni, nadrealni san, ambiciozni artistički pothvat kojeg
je Sokurov suvereno uspio zaokružiti.
Primjedbe
Objavi komentar