Nakon što se kamion koji prevozi zatvorenike
negdje na američkom jugu strmoglavi u provaliju, robijaši John "Joker"
Jakcson (Tony Curtis) i Noah Cullen (Sidney Poitier) jedini uspiju preživjeti.
Iako je John bijelac, a Noah je crnac, oni će morati surađivati i ovisit će
jedan o drugome iako se očigledno mrze i puni su predrasuda jedan prema drugome. No, prvenstveno iz razloga što su lancem zavezani jedan za drugoga i ne mogu se
razdvojiti osuđeni su jedan na drugog i htjeli, ne htjeli nemaju izbora, već vjerovati onom drugome. Nemaju oni previše vremena jer je lokalni šerif već organizirao potragu za
njima, a iako je u početku očita netrpeljivost među ovim dvojcem, kako će
vrijeme prolaziti počet će se oni zbližavati i otkrivati da ima puno više onoga
što ih povezuje (ne samo lanac!), nego što ih razdvaja.
Bila je ova pustolovna
krimi drama o bijelcu i crncu prilično hrabra i napredna za razdoblje kada je
snimljena, a ideja o ljudima različitih rasa vezanih lancem koje je spojila
ista nesreća, bila je i više nego progresivna za kraj pedesetih godina prošlog
stoljeća. Barem ako se pita tadašnju isključivo bijelu, liberalnu kritiku, koja
nije štedjela hvalospjeve na račun filma koji je po scenariju Harolda Jacoba
Smitha i Nedricka Younga režirao Stanley Kramer. Svi oni koji su gledali dokumentarac "I
Am Not Yoru Negro" Raoula Pecka, vjerojatno se sjećaju kako je
afroamerički pisac, aktivist i mislioc James Baldwin bio izrazito kritičan prema
"The Defiant Ones". Na primjeru scene u kojoj Poitierov lik uspije
uskočiti u jureći vlak pa iskoči van kad mu se bijeli kolega ne uspije
uspentrati, Baldwin je vidio situaciju koju je tadašnja industrija zabave (koja
je bila u isključivom vlasništvu bijelaca, naravno) "podvalila" kako
bi zadovoljila bijelu, a ne crnu publiku.
Dok su bijeli liberali možda
doživjeli olakšanje kad je Poitier iskočio, istaknuo je Baldwin, crna publika
je galamila vraćaj se u vlak, budaletino. Naravno da su se vremena u ovih šest
desetljeća drastično promijenila i naravno da se ovakav film danas nikada ne bi
mogao snimiti jer bi se smatrao rasističkim i podcjenjivačkim prema crnoj rasi
odnosno afroamerikancima, svejedno se ne može poreći da je ideja iza ovog filma,
barem u očima liberalnih bijelaca tog doba, bila i više nego progresivna. Na kraju, maknimo sva ta rasna pitanja i
problematiku na stranu, "The Defiant Ones" je jednostavno jako dobar
film. I prema nekim današnjim mjerilima slobodno se može reći da je Kramerov
film uspio preživjeti i ostati svjež, aktualan je, zanimljiv i zabavan, a bio je
nominiran i za čak osam Oscara. Od toga je uspio potvrditi tek dvije (scenarij
i fotografija), dok ni Poitier, ni Curtis u konkurenciji najboljeg glumca
(slavio je David Niven za ulogu u filmu "Separate Tables", a
nominirani su još bili i Paul Newman za "Mačku na vrućem limenom
krovu" i Spencer Tracy za "Starac i more"), a ni Kramer u
konkurenciji režisera (slavio je Vincente Minelli s "Gigi", koji je
izabran i za film godine) nisu uspjeli.
Ne može se poreći da su i Curtis i Poitier ostvarili
dvije ponajbolje uloge u karijerama, a upravo na njihovim izvedbama zapravo i
počiva cijela dinamika te uvjerljivost ovog filma. Kako će vrijeme prolaziti i
njihovi će se likovi razvijati, što je posebno vidljivo kod Jokera koji će se
od ljigavog, pokvarenog rasista koji bi bez razmišljanja ubio crnca s druge
strane lanca, pretvoriti u osobu spremnu na žrtvu za onog drugoga. Zanimljivo je kako je na početku za ulogu koju
je utjelovio Curtis prvi izbor bio Robert Mitchum, koji je odbio ponudu jer je
smatrao da priča u startu nema smisla pošto se na segregiranom jugu nije moglo
dogoditi da crnac i bijelac budu skupa vezani lancem.
Potom je dugo za ovu
ulogu bio vezan Marlon Brando, no kako se kasnilo sa snimanjem, a on je imao
gust raspored i morao je krenuti sa snimanjem nekog drugog filma, uloga je
povjerena Curtisu, mladom glumcu u usponu koji se pokušavao riješiti stigme glumca isključivo za komedije.
Činjenica je kako iz današnje perspektive "The Defiant Ones" nije ni
približno kontroverzan ili provokativan kao tada kada je snimljen, prvenstveno
iz razloga što bi danas valjda svima bilo svejedno koje je boje kože čovjek
koji se našao s druge strane lanca. Mene bi recimo puno više zabrinula
činjenica da sam se našao u takvoj situaciji, a je li s druge strane crnac,
bijelac, marsovac, Velimir Bujanec ili tko već, bilo bi mi zapravo posve nevažno.
Primjedbe
Objavi komentar