Bilo bi posve blesavo, suludo reći da se
Martin Scorsese s "Ircem" vratio u velikom stilu iz jednostavnog
razloga što stari Marty nikada nigdje i nije otišao. Teško je pronaći redatelja
s toliko ujednačenom filmografijom, filmaša koji već punih pola stoljeća niže
jedan za drugim kvalitetnim filmom i još od sredine sedamdesetih se prometnuo u
jednog od najvećih američkih redatelja. Bez obzira što je Scorsese stalno tu
negdje, "The Irishman" je film koji bi mogao biti (nadam se da i
neće) završna točka na i jedne nevjerojatne karijere i remek djelo kojim je
posve zaokružio svoj opus. Iako su brojni drugi autori snimali filmove o mafiji
i kriminalnim organizacijama, Scorsese je uz Coppolu i dalje za mene prva
asocijacija na gangsterski film. Epske gangsterske sage poput
"Goodfellas" ili "Casino" djela su po kojima ćemo ga,
između ostalog pamtiti, a iako je i nakon toga snimao filmove (Departed, Bande
New Yorka) i serije (Boardwalk Empire) o bandama i kriminalcima, s
"Ircem" se vratio dobroj, staroj Cosa Nostri.
I to kako se vratio. Okupio je Scorsese ovdje
pravi glumački dream - team, a bez obzira što su i Robert De Niro i Al Pacino i
Joe Pesci i Harvey Keitel već na pragu osamdesetih i za ove glumačke velikane
bile su ovo ponajbolje uloge u dugo, dugo godina. Zanimljivo je kako je
"Irac" zapravo prvi Scorseseov film u kojem se pojavljuje Al Pacino,
jedan do najvećih američkih glumaca svih vremena koji je osvojio samo jednog
Oscara (i to za Miris žene, dok je za niz nevjerojatnih uloga poglavito
sedamdesetih posve nepravedno zaobiđen), no imam osjećaj da bi Pacino za ulogu
čuvenog sindikalca Jimmyja Hoffe mogao dobiti zlatni kipić za najbolju sporednu
ulogu. Upravo oko Jimmyja Hoffe i njegovog nestanka sredinom sedamdesetih vrti
se cijela ova priča, a Scorsese nas u nju uvlači polako, strpljivo,
sistematično, sveobuhvatno, didaktički i precizno, onako kako on najbolje zna.
Baš kao što Pacinu želim još jednog Oscara za
ovu ulogu, tako se nadam da će i Scorsese za režiju ovog filma osvojiti također
drugog Oscara jer i ovo je jedan od onih filmova u kojima možemo vidjeti
njegovo vizionarstvo. Naizgled sve to izgleda tako jednostavno i logično, svaki
kadar snimljen je iz onog kuta koji djeluje nekako najprirodnije i
najupečatljivije, jednostavno maestralno. Bez obzira što ovaj film nije imao
kino distribuciju (bar ne onu tradicionalnu), već je nakon dva tjedna prikazivanja
u američkim kinima pušten na Netflixu, imam dojam da nije bilo istog tog
Netflixa da ovaj film nikada ne bi bio snimljen. Produkcija "Irca" na
kraju se popela na gotovo 160 milijuna dolara i imam osjećaj da niti jedan
filmski studio danas ne bi izdvojio toliki novac za ovakvu pomalo staromodnu,
epsku gansgersku sagu koja traje čak tri i pol sata. No, u ovom slučaju tolika
dužina filma posve je opravdana i na kraju mi je bilo žao što "Irac"
nije trajao još i duže.
S obzirom da su praktički svi glumci koji nose
ovaj film već u ozbiljnim godinama, a kako je ovo epska saga čija se radnja
proteže kroz više desetljeća, jedan od problema je bio kako ih pomladiti jer
bilo bi dosta neuvjerljivo da se od De Nira pokuša napraviti tipa od 30 ili 35
godina, a Pacina tipa od 40. Kako bi se to postiglo, korištena je tehnika
kompjuterskog pomlađivanja, a na kraju se to pokazalo kako sasvim solidno
rješenje. Iako na prvu mladi De Niro i Pacino izgledaju nekako čudno, pomalo
kao animirani likovi, nakon nekog vremena čovjek se na to navikne i postane mu
posve normalno. I ostali produkcijski uvjeti su savršeni, od scenografije,
kostima, fotografije Meksikanca Rodriga Prieta (Pasja ljubav, 21 gram, Požuda
oprez, Vuk s Wall Streeta) pa do scenarija koji je oskarovac Steve Zaillian
(Schindlerova lista, Bande New Yorka) napisao prema memoarima Charlesa Brandta
"I Heard You Paint Houses".
Brandt je bio dugogodišnji istražitelj, koji
se cijelu karijeru bavio istragom mafije, a knjigu je napisao nakon što mu je
na smrtnoj postelji Irac Frank Sheeran priznao da je upravo on pobio na desetke
ljudi radeći za sicilijansku Cosa Nostru u Americi. Iako se Scorsese u ovom
filmu ponajviše bavi nestankom Elvisa Presleyja među sindikalistima Jimmyja
Hoffe, upravo je Sheeran glavni lik "Irca" Sheerana i on nas vodi kroz cijelu
priču. Već smo se u Scorseseovim filmovima nekako naučili na tog sveznajućeg
naratora koji nas uvodi u priču, a ono što je u "Dobrim momcima" bio
Henry Hill kojeg je utjelovio Ray Liotta (još jedan Irac u talijanskoj mafiji),
sada je upravo Sheeran kojeg je utjelovio Robert De Niro, koji se nakon
"Casina" i 24 godine stanke vratio suradnji sa Scorseseom.
Sheerana upoznajemo pedesetih kao veterana iz
Philadelphije i prijevoznika koji će se zapravo sasvim slučajno povezati s
obitelji koja je vodila tamošnje poslove, mafijaškom obitelji Bufalino.
Filadelfijski capo Russell Bufalino (Joe Pesci) vrlo brzo će postati njegov ne
samo zaštitnik, već i najbolji prijatelj, a Sheeran će se početi uspinjati na
ljestvici kriminalne organizacije. Ne samo da će postati jedan od glavnih
egzekutora, već će ga upravo Russell upoznati sa čuvenim sindikalistom, Hoffom.
Sad, odmah treba biti jasno da ono što kod nas
podrazumijevamo kao sindikate i ono što su sindikati u Americi, posebno ono što
su bili u vrijeme kad se odvija radnja ovog filma, pojmovi su koji se ne mogu
uspoređivati. Upravo je Hoffa godinama bio na čelu najvećeg američkog sindikata
i raspolagao je milijardama i milijardama dolara svog članstva. Pošto je u
Americi i mirovinski sustav posve drukčiji nego u nas, upravo se preko članstva
u sindikatu osiguravala mirovina za članove, a kako mafijaši baš i nisu mogli
doći u banku i tražiti kredite i pozajmice, nije trebalo proći dugo da shvate
da bi sindikati mogli biti njihove kasice prasice. Već od početka pedesetih mafijaši su
ušli u sindikate i njihovim novcem su se služili za sve svoje investicije, za
pranje novca, uostalom, dobrim dijelom sindikalnim novcem je i izgrađen Las
Vegas. A čovjek koji je gotovo cijelo vrijeme imao kontrolu nad tim silnim milijardama
i odlučivao što će se s njima raditi bio je Jimmy Hoffa.
Sjajno nam Scorsese, kao i obično, približava
i povijesne okolnosti i sjajno prikazuje društvenu situaciju od kraja pedesetih
pa sve do konca sedamdesetih. Iako danas vjerojatno nitko nema predodžbu koliko
je Hoffa zapravo bio moćan u Americi u svoje vrijeme, sve ćemo to saznati i
shvatiti. I kako je njegova likvidacija od strane mafije, beskrupulozne
organizacije, zapravo bio potez nakon kojeg se sicilijanska Cosa Nostra u
Americi polako počela urušavati. Iako se Hoffa u jednom trenutku potpuno oteo
kontroli, bio je uvjeren da ga se zbog njegove moći i pozicije u društvu mafija
neće usuditi dirati, no čovjek se ipak malo preračunao. I preko ovog filma
Scorsese nas upućuje koliko je mafija zapravo bila moćna u Americi, kako je
bila savršeno organizirana i kako je svoje pipke pustila apsolutno u sve pore
društva. Bez obzira što nam je to i ranije više puta pokazao, Scorsese je i
ovaj puta sačuvao neke adute pa imamo ovdje i neke sugestije kako je Kennedy
uopće postao predsjednik i zašto je upravo mafija imala najviše razloga da se
Fidel Castro sruši u Kubi. Još jedan perfektan film ponajvećeg redatelja kojeg
je Amerika ikada dala i film koji spada u jako uzak krug najboljih filmova
2019. godine, odmah uz Bongovog "Parazita".
Primjedbe
Objavi komentar