Dugo se očekivalo što će Robert Eggers
smisliti nakon izvanrednog debija iz 2015. godine koji se odaziva na ime
"Vještica" i filma koji spada u uzak krug najboljih horora stoljeća.
Na njegov sljedeći film moralo se čekati četiri godine, a sa
"Svjetionikom" ovaj mladi filmaš kao da je dodatno otpustio kočnice i
još jednom je pokazao da na njega itekako valja računati u budućnosti. Iako mi
je "The Lighthouse" ipak za nijansu slabiji od "The Witch",
svejedno je ovaj miks psihodeličnog trilera, nadrealne drame, fantazije i
horora kod kojeg se pomalo osjeća utjecaj Davida Lyncha i Larsa von Triera, bio nešto osvježavajuće i prilično originalno. Oni koji očekuju
klasični horor vjerojatno se neće previše usrećiti jer "Svjetionik"
je perfektan primjerak klasičnog arthouse umjetničkog filma, ostvarenja
snimljenog u crno - bijeloj tehnici i u vintage okomitom i uskom 4:3 stilu.
Eggers i njegov direktor fotografije Jarin
Blaschke zbilja su se potrudili kao da film djeluje kao miks fotografija
snimanih potkraj 19. stoljeća, kada se i zbiva radnja filma, ali i filmova koji
su se snimali početkom 20. stoljeća. Posve je očito da je stilski Eggers
snimajući ovaj film bio pod najvećim utjecajem njemačkog ekspresionizma koji je
svoj vrhunac doživio dvadesetih godina prošlog stoljeća, a baš poput
"Vještice" i "Svjetionik" je primjer filmskog minimalizma.
Jer i sada u središtu pažnje imamo samo nekoliko likova (ovaj puta dva) i
cijeli je film snimljen na jednom otočiću, gdje će zaglaviti stari (Willem
Dafoe) i mladi (Robert Pattinson) svjetioničari. Njihova šihta na izoliranom
otočiću negdje u Novoj Engleskoj trebala bi trajati četiri tjedna, a već prvog
dana jedan drugoga će početi potpuno izluđivati.
Dok je mladi zadužen za sve fizičke poslove i
rmba po cijele dane, stari po cijele dane samo loče, mudruje, prducka i kao da
se trudi svog šegrta iziritirati što je prije moguće svojim ponašanjem i
pričama. Takva dva tipa s vlastitim demonima i problematičnom prošlošću ostat
će osuđeni jedan na drugoga, a posve je jasno da usamljenost i izolacija ne
mogu napraviti ništa pozitivno, kao i da sve to nikako ne može dobro završiti.
Kad se tome dodaju brojne čudne, nadrealne stvari i situacije koje se počnu
dešavati na otočiću, obilne količine alkohola, paranoja, strah i otuđenost,
situacija je tim zanimljivija i na kraju se slobodno može reći kako je Eggers
snimio mračnu, uzbudljivu, nadrealnu i psihodeličnu priču u kojoj je na vidjelo
izašao i talent obojice glumaca, koji zapravo nose cijeli film.
I dok za Dafoea već odavno jako dobro znamo
kakva je glumčina, Pattinson je još jednom pokazao da je možda i
najzanimljiviji glumac mlađe generacije. Koliko god mu je naslovna uloga u
tinejdžerskoj splačini "Sumrak saga" donijela slavu, toliko se on posljednjih
godina trudi pokazati da je ozbiljan glumac i čovjek sjajno bira uloge. I
definitivno u tome uspjeva, a ova je uloga možda i najbolji dokaz tome, tako da
ću možda prekršiti i zakletvu danu samom sebi da više nikada neću gledati niti
jedan film sa superjunacima i možda pogledam sljedećeg Batmana kojeg bi trebao
glumiti upravo Pattinson. Ovim je filmom Eggers potvrdio da nadilazi žanrovske
okvire i da nije samo majstor horora, već je autor ne samo nevjerojatnog
talenta, već i istančanog stila.
Ovo je zbilja jedan od onih filmova kod kojih
je nemoguće bilo uopće naslutiti što možemo očekivati, ali ujedno je to i jedan
od onih filmova u kojima ključna nije završna destinacija, već sve ono između.
Cijelo to putovanje poniranja u potpuni kaos, ludilo i destrukciju trojac
Eggers - Pattinson - Dafoe izveo je na maestralan način i spada "The
Lighthouse" u krug filmova koji bi se mogli opisati i kao vizualne
poslastice. Iako su inspiraciju za priču Robert Eggers i njegov brat Max, koji
je zapravo i prvi došao na ideju snimanja ovog filma, pronašli u istoimenoj
nedovršenoj priči Edgara Allana Poea, osim mračnog okruženja između ova dva
naslova i nema previše sličnosti. Premijerno je "The Lighthouse"
prikazan na redateljskoj večeri festivala u Cannesu, a siguran sam da s ovim
filmom neće pogriješiti oni koji vole umjetnički film i sve ono što današnji
Hollywood nije. Dok se Hollywood vrti u krug i stalno reciklira jedno te isto i
izbacuje uglavnom potpuno zaglupljujuće filmove, američka nezavisna scena je
itekako živa i snimaju se ondje nevjerojatno kvalitetni filmovi.
Primjedbe
Objavi komentar