Ugledna austrijska autorica Ruth Beckermann
donosi nam uzbudljivu dokumentarnu priču o nekadašnjem glavnom tajniku UN-a i
svom sunarodnjaku Kurt Waldheimu. Bio je on glavni tajnik UN-a u razdoblju od
1972. i 1981. godine, a ovu priču sastavljenu isključivo od arhivskih snimaka i
njezinog komentara u offu, koja usprkos tome funkcionira poput najnapetijeg
trilera smjestila je u 1986. godinu, kada se Waldheim kandidirao za
predsjednika Austrije. Iskreno, moram priznati da mi priča o ovom čovjeku ili
nije bila poznata ili mi je isparila iz pamćenja, no u jeku kampanje za
predsjednika pojavile su se informacije da se Waldheim za vrijeme II svjetskog
rata borio na strani nacista. I ne bi tu bilo ništa sporno i ništa čudno jer
mnogi su ljudi njegove generacije bili prisilno unovačeni i morali su se boriti
za njemačku vojsku u II svjetskom ratu. Slučajno ili ne, Waldheim je iz
svoje biografije izbacio brojne detalje ne samo o svom ratnom putu, već i da se
kao 20-godišnjak dobrovoljno prijavio u austrijsku nacističku mladež (i to samo
tri tjedna nakon Anschlussa), a ubrzo zatim je postao i član zloglasne
paramilitarne organizacije SA.
Također, godinama se zdravo za gotovo uzimala
verzija da je njemačku vojsku napustio već tijekom 1941. godine nakon
ranjavanja na istočnom frontu, a potom je u Beču završio pravni fakultet i
oženio se, no u jeku kampanje pojavili su se dokumenti da je u njemačkoj vojsci
bio puno, puno duže. I ne samo to, već i da je godinama bio osobni tajnik
generala Alexandera Löhra, čovjeka koji je poslije rata osuđen i pogubljen zbog
ratnih zločina na području nekadašnje Jugoslavije, Albanije i Grčke. Iako je
jedinica čiji je bio član sudjelovala u brojnim zločinima, Waldheim je uspješno
prešućivao svoj ratni put, sve dok za vrijeme predsjedničke kampanje u Austriji
1986. godine, istraživački novinar političkog tjednika "Profil" nije
objavio članak u kojem je istaknuo brojne "omaške" koje je ovaj
karijerni diplomat propustio navesti u svom životopisu.
Jasno da je odmah izbio veliki skandal jer
godinama je Waldheim slovio za čovjeka kojem svijet vjeruje i svi su ga do tada
smatrali apsolutnim moralnim autoritetom. Nakon prvih naznaka da je Waldheim
lagao i da je prešutio svoju ulogu u ratu, u istragu se uključio i Svjetski
židovski kongres, čiji su članovi vrlo brzo došli do novih inkrimirajućih
podataka, a austrijski predsjednički izbori vrlo brzo su postali glavna svjetska
tema. I dok su se Waldheim i njegovi simpatizeri pokušavali pravdati da mu se
sve to podmeće jer je za vrijeme dok je bio glavni tajnik UN-a radio protiv
židovskih i američkih interesa i bio je na strani manjih i slabijih zemalja u
mnogim pitanjima, UN-ov odbor za ratne zločine donio je zaključak kako je
Waldheim morao znati za sve jezive zločine koji su se događali za vrijeme dok
je on bio u njemačkoj vojsci.
I dok su svjetske sile prijetile da će u
slučaju izbora Waldheima Austrija završiti u međunarodnoj izolaciji, u samoj
Austriji situacija je bila također nevjerojatno elektrizirana, gotovo na rubu
otvorenog sukoba. I sama autorica filma, austrijska Židovka čiji su roditelji
preživjeli Holokaust, bila je osamdesetih aktivna sudionica događanja u tom
vremenu i to, lako je za pretpostaviti, na strani onog dijela javnosti koji je
bio protiv Waldheima. Protekli su ti izbori u užasnoj atmosferi u kojoj se
pokazalo da su rane iz II svjetskog rata duboke i da je austrijsko društvo još
uvijek duboko podijeljeno događanjima iz tog vremena (hajde, hvala qurtzu,
nismo mi jedini). U ovom zbilja izvrsno režiranom filmu propitkuje se i uloga
Austrije i Austrijanaca u II svjetskom ratu i jesu li oni doista bili samo prve
žrtve nacizma i Hitlerovog bolesnog plana. Ili je istina ipak bila nešto
drukčija i dobar dio Austrijanaca je objeručke prihvatilo nacizam i sve što je
on nosio, a nakon što je rat završio, svima je bilo najjednostavnije da se samo
prikažu kao žrtve. I čiča miča gotova je priča.
No, baš kao i na našim prostorima, aveti nekih
prošlih i užasnih vremena, nikako da odlepršaju. I to upravo iz razloga jer je
lakše gurati glavu u pijesak i praviti se da se ništa nije dogodilo, nego
pokušati objektivno sagledati što se događalo. Stanje uoči austrijskih izbora
1986. nevjerojatno me podsjetila i na naše današnje društvo i stalna
opravdavanja da su za sve krivi ljevičari, novinari i naravno Židovi. Stalno se
spominju neki domaći izdajnici, ovi ili oni koji stalno nešto izmišljaju,
propitkuju, traže odgovore na ova ili ona pitanja, a čim ne razmišljaš u skladu
s propisanom državotvornom politikom, odmah si prokazan kao neprijatelj i
mrzitelj svega. "Waldheimov valcer" prvenstveno mi se pokazao kao ne
samo izvanredan, već i važan film jer riječ o dokumentarcu koji se bavi
pitanjem odgovornosti političara. I najmanji je problem ovdje zapravo je li
Waldheim doista znao za zločine koje su činili njegovi suborci u II svjetskom
ratu ili je zadobio amneziju pa doista ništa nije vidio i nitko mu ništa
čitavih šest ili sedam godina nije rekao.
Glavna poruka ovog filma je da takvi
oportunisti, koji izigravaju velike kršćane i obiteljske ljude, a radili su,
recimo, direktno za časnika koji je obješen zbog ratnih zločina na Balkanu,
nemaju što raditi u politici. Tipovi koji peglaju biografije i u njih stavljaju
ono što im paše, a izbacuju ono što bi im moglo naškoditi, nemaju što raditi u
politici. Kakav kredibilitet mogu imati ljudi koji lažu i prepravljaju svoju
vlastitu povijest i zašto bi itko takvim ljudima vjerovao kad je bilo što drugo
u pitanju? No, baš kao što je bio slučaj s Waldheimom tridesetak godina ranije
u Austriji, oni koji će pogledati ovaj film shvatit će da se ista situacija
događa i danas u nas. Stvara se dojam da probleme stvaraju oni koji pokušavaju
raskrinkati takve tipove i prikazati ih kao lažljivce, prevarante i lopove,
kojima politika služi isključivo za gomilanje vlastitog bogatstva i širenje
utjecaja, a da problem nisu isti ti smradovi u odnosu na koje je protagonist
ovog filma mala beba. Savršeno je Beckermann uspjela ispripovijedati ovu priču
koja će biti aktualna sve dok slični besramni tipovi, koji su u stanju
desetljećima lagati, budu opstajali na vlasti i sve dok ćemo više vjerovati
ljudima koji su bezbroj puta uhvaćeni u lažima, nego činjenicama.
Primjedbe
Objavi komentar