Novozelanđanin Taika Waititi se još prije
nekoliko godina filmom (potom i serijom) o zajednici vampira "What We Do
in The Shadows" predstavio kao majstor apsurdnog humora, a u ovoj antiratnoj
satiri taj je apsurdizam uspio dotjerati do krajnjih granica. Po motivima
knjige svoje sunarodnjakinje Christine Leunens "Caging Skies" napisao
je on scenarij, režirao i odglumio jednu ulogu u filmu "Jojo Rabbit",
koji je premijerno prikazan na festivalu u Torontu i dobio je ondje nagradu
publike. I definitivno bi mogao ovo biti jedan od onih filmova koji će imati
izvrsnu prođu kod publike jer ova apsurdna priča smještena u nacističku
Njemačku pred sam kraj rata doista je na trenutke urnebesno smiješna i
duhovita. Iako je priču o dječaku koji je posve nesvjestan svega što se događa
oko njega i koji ne može shvatiti što je to uopće nacizam, fantastično u svom
poznatom romanu "Limeni bubanj" prikazao njemački
Nobelovac Günther Grass, a na film ga prenijeo Volker Schlöndorff (i donio
Njemačkoj Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja), i Waititi
je u svakom slučaju postigao željeni efekt.
Iako će se vjerojatno svi složiti da su
nacizam i nacisti sve samo ne smiješni, Waititi je uspio sasvim solidno
zaploviti i više nego skliskim terenom u kojem se nacizmu suprotstavlja
humorom. I ne samo humorom, već i dječačkom zaigranošću i naivnošću što je pak
savršeno ranije uspjelo Talijanu Robertu Benigniju, koji je u svom "La
vita e bella" na čudesno dirljiv i emotivan način od zapravo jezive
priče smještene u logor smrti snimio ujedno i duhovit i zabavan film. Waititi
je pak imao posve drukčiji pristup i to posve groteskno, apsurdno, zaluđeno,
zatrovano i nenormalno nacističko društvo upravo tako i prikazao. Vizualno
"Jojo Rabbit" pomalo izgleda kao recimo "Moonrise Kingdom"
Wesa Andersona s kukastim križevima i ostalom nacističkom ikonografijom, a u
središtu priče ovdje je desetogodišnjak Johannes Jojo Betzler (mlađahni
debitant Roman Griffin Davis, koji je nominiran i za Zlatni globus za najboljeg
glumca u mjuziklu ili komediji).
On živi s majkom Rosie (Scarlett Johansson),
dok mu je otac navodno negdje na talijanskom frontu, no već dugo nisu ništa
čuli o njemu, a starija mu je sestra umrla od gripe. Iako je Jojo inteligentan,
zaigran i znatiželjan dječak, on je posve zaluđen nacizmom i uvjeren je kako je
ta ideologija nešto najbolje što postoji i soba mu je oblijepljena plakatima s
Hitlerom i ostatkom tog društva. I ne samo to, upravo je Hitler glavom i
bradom, a u izvedbi samog Waititija njegov imaginarni prijatelj. Jasno da to
nije tipični Hitler, već je to djetinjasta verzija Hitlera, a u nedostatku
očinske figure upravo će mu taj bizarro Hitler biti svojevrsni vodič kroz
život. A i život će mu se brzo početi mijenjati jer će krenuti na dril u
Hitlerjugend, koji vodi bizarni kapetan Klenzendorf (standardno dobri Sam
Rockwell) te će istovremeno saznati da njegova majka u njihovoj kući skriva
židovsku tinejdžericu Elsu (Thomasin McKenzie).
Iako su ga učili da su Židovi nešto poput
vampira, Jojo će vrlo brzo uvidjeti da to baš i nije tako, a cijeli film
obiluje apsurdnim i urnebesnim situacijama poput treninga Jugenda u kojem
vježbaju spaljivanje knjiga i slično. Sastoji se taj dril koji se tek po
bizarnosti i nacističkim uniformama razlikuje od prosječnih skauta i od
pretjeranog ispiranja mozgova te djece i bezbrojnih apsurdnih situacija. Iako
je Jojo jedan od zapravo dobrih i fino odgojenih klinaca, koji se nikako ne
uklapa u društvo koje ga okružuje, on ni ne može biti svjestan onoga što se oko
njega događa. Ne shvaća on što je dobro, a što je loše i što zapravo
predstavlja nacizam i zahvaljujući sveopćem strahu u cijelom društvu i žestokoj
propagandi, on vjeruje da su nacisti zapravo dobri i da ne postoji ni najmanja
šansa da Nijemci izgube rat.
Može se na ovaj film gledati i kao na parodiju
ne samo na nacizam, već i na sve slične totalitarne sustave i to iz perspektive
dječaka koji traži svoje mjesto pod suncem i pokušava se dokazati. Sve je ovdje
Waititi dotjerao čak i preko apsurda, praktički svi likovi su dovedeni na
razinu karikatura, no istovremeno nije propustio pokazati da je i u takvim
užasnim vremenima i u takvim jezivim društvima bilo onih koji su znali
prepoznati dobro od lošega, Isto tako, vidjet ćemo da i oni loši u sebi mogu
imati nešto dobroga i sačuvati bar nešto minimalno ljudskosti i razuma, a iako
je "Jojo Rabbit" pomalo infantilan, čak i bedast film, svejedno je to
film sa snažnom porukom, ujedno i prilično duhovit u odnosu na većinu onog što
imamo priliku gledati posljednjih godina.
Primjedbe
Objavi komentar