Bez obzira što je poznati američki filmaš
podrijetlom iz Indije M. Night Shyamalan kod ove serije koja bi se možda
najbolje mogla opisati kao bizarna crna (ali baš crna, crna) komedija zaogrnuta
u plašt psihološkog trilera / drame / horora, odradio "tek" posao
producenta i redatelja dviju (od deset) epizoda, "Servant" je sadržaj
u kojem se možda i najbolje osjeti duh Shyamalana u dugo, dugo vremena. Prije
no što se izgubio u snimanju potpunih bedastoća, Shymalan je slovio za jednog
od najtalentiranijih i potentnijih mladih filmaša, no nakon senzacionalnog
debija "Šesto čula", potom zanimljivih "Unbreakable",
"Zaselka" i "Znakova" kao da se njegova zvijezda ugasila i
sve što je poslije snimio bilo je puno, puno lošije, dobar dio toga čak i apsolutno
negledljiv.
Kao što sam rekao, Shymalan i nije kreator ove
serije, već na ovoj bizarnoj, misterioznoj, apsurdnoj i nadrealnoj priči
prvenstveno možemo zahvaliti britanskom scenaristu Tonyju Basgallopu. Čovjek je
to koji već više od dvadeset godina neumorno štanca pojedine epizode za brojne
više ili manje poznate serije, no tek s punih 50 godina konačno je dobio priliku
biti šef parade i bogami ovo je bilo iznenađujuće dobro i uzbudljivo, k tome i uvrnuto, duhovito i misteriozno, baš kako volim. Kao
savršen koncept se pokazala odluka da epizode traju tridesetak minuta, čime se
dobilo na ritmu i brzini i nije tu bilo praznog hoda, a stilski i vizualno
pečat je već u prvoj epizodi režijski dao sam Shyamalan. Ako se on po nečemu
ističe, to je stvaranje osjećaja i ugođaja nelagode, tenzije, jeze,
zbunjenosti, a ovaj put k tome je još dodan i klaustrofobični ugođaj pošto se
radnja gotovo cijele serije odvija u jednoj kući u Philadelphiji.
Ondje živi bračni par u srednjim tridesetim
godinama, televizijska voditeljica Dorothy (Lauren Ambrose) i celebrity kuhar
Sean Turner (Toby Kebbell), koji su upravo odlučili angažirati babysitericu za
svog sina Jericha, dječačića starog tek nekoliko mjeseci. No, već u prvoj
epizodi slijedi potpuni šok jer ćemo shvatiti da misteriozna, šutljiva,
povučena i religiozna dadilja iz provincije Leanne (mlada Nell Tiger Free koja
je nakon Refnovog "Too Old To Die Young" ponovno ubola jednu baš
spaljenu seriju) ima zadatak dadiljati ne živu bebu, već nešto što se naziva
reborn doll, tj. lutku koja nevjerojatno realistično oponaša živo dijete.
Ispostavit će se da je maleni Jericho preminuo kad je imao 13 tjedana, a
Dorothy je nakon toga upala u katatonično stanje. Kako bi je izvukao iz tog
stanja, njezin suprug je nabavio tu bizarnu lutku, podvrgnuo je svoju ženu
hipnozi ili nečem sličnom tako da je ona i dalje uvjerena da je njihovo dijete
živo, prema lutci se brine kao prema stvarnom djetetu, ponaša se kao da se ništa nije dogodilo, a svi se trude da ona šro dulje ostane u tom staklenom zvonu neznanja i samozavaravanja.
Da situacija bude još bizarnija (ako je u
nešto takvo uopće moguće povjerovati) i Leanne će se prema lutki početi
odnositi kao prema stvarnom djetetu. Dok se s gubitkom djeteta kuhar Sean bori
na svoj način, postajat će sve sumnjičaviji u vezi s dadiljom i djelovat će mu
njeno ponašanje potpuno neprirodno i nenormalno. Posebno nakon što se jednog
jutra u kinderbetu umjesto realistične lutke probudi stvarno i živo dijete. I
sve ovo događa se samo u prvoj od deset epizoda serije koja je bila jedna od
onih za koje se nemoguće ne zakačiti na prvu, bez obzira na potpuno bizarnu, zbunjujuću i
pomalo šokantnu priču. Već na startu me je serija "Servant" kupila i
vizualno jer ovo uopće ne nalikuje na veliku većinu modernih anglo-američkih
serija. I kamera je tu netipična, kao i montaža, sve je upregnuto u svrhu da se
stvori taj osjećaj nelagode, klaustrofobije i sveopće zbunjenosti. Nakon što je
Shyamalan u prvoj epizodi udario stilski i vizualni pečat, ostatak epizoda
također su u istom stilu režirali još neki poznati filmaši poput Nimroda
Antala, Daniela Sackheima ili Johna Dahla, a posebno se mora čestitati autoru
na fantastičnim likovima.
Bez obzira što se uz troje ranije navedenih
stanara ove raskošne i prostrane kuće stalno pojavljuje tek još jedan lik,
Dorothyn brat Julian (Rupert Grint, kojeg se valjda najbolje sjećamo kao onog
ginger prijatelja Harryja Pottera), također beskrajno bizaran i mutan tip, ova
minimalistička priča funkcionira besprijekorno i likovi su zbilja sjajni. Dok
je Dorothy potpuna kontrol frikuša koja se ne gasi i stalno melje uglavnom
potpune besmislice, nametljiva je, pokušava se svima svidjeti, stalno nešto
brblja i ponaša se čudno da ne može čudnije, Sean je tip koji svojoj ženi
naizgled sve dopušta i brine se za nju, no skriva od nje puno toga. U svakoj
epizodi on priprema neku ekstravagantnu hranu, stalno kuha, pirja i peče
nekakve pizdarije koje normalnom čovjeku ne bi zasigurno nikada pale na pamet,
rezucka meso i ribe, trančira i što već sve rade kuhari i po tome me pomalo
podsjetio na Hannibala Lectera u izvedbi Madsa Mikkelsena u još jednoj
originalnoj i ludoj seriji "Hannibal" otprije nekoliko godina.
Sve, ali baš sve je ovdje toliko apsurdno,
nadrealno, bizarno, groteskno, čudno i neprirodno, a kako će vrijeme prolaziti
postajat će još čudnije, zamršenije i još više zbunjujuće da bi se prema kraju
počelo pretvarati u suludi miks koji me najviše podsjetio na "Rosemaryjnu
bebu" Romana Polanskog i Shyamalanov "Zaselak". I to s nevjerojatnom
dozom onog najcrnjeg, bolesnog humora jer sve je to bilo jako teško, gotovo
nemoguće nakon ludosti s lutkom ozbiljno shvatiti i
promatrati kao ozbiljnu psihološku dramu / triler / horor. Oni koji imaju
pomalo uvrnut smisao za humor, mogli bi uživati u ovoj seriji, koja se dobrim
dijelom može promatrati i kao satira, a nakon nešto više od godinu dana, stigla je i druga sezona koja također sadrži deset epizoda dugih tridesetak minuta.
Nažalost, druga i treća sezona nešto su slabije od prve i priča tu kao da se pomalo ispuhala i istrošila, iako je ugođaj i dalje nevjerojatno nelagodan. I dalje je tu malo toga jasno, umjesto da stvari polako sjedaju na svoje mjesto, priča tu postaje sve konfuznija i konfuznija i tek pred kraj situacija se počinje barem donekle raspetljavati, no za konačno razrješenje, ako ga uopće i bude, morat ćemo pričekati sljedeće sezone. I dalje se velika većina radnje odvija unutar iste kuće u Philadelphiji, opet je tu prisutno tek nekoliko likova, a ponovno se sve vrti oko malenog Jericha za kojeg nam i dalje nije jasno je li uopće živ ili je to lutak, je li tu negdje ili je nestao. Djeluje sve to prilično klaustrofobično, paranoidno, na trenutke čak pomalo iritantno jer sve je tu i dalje čudno, zbunjujuće, nejasno, a vidjet ćemo što je Basgallop pripremio za sljedeću sezonu jer ovo nije ni blizu razrješenja. I dalje je "Servant" do bola bizaran, zbunjujuć, zaogrnut crnim humorom i stvarno me zanima kako će se i hoće li se uopće ovo rasplesti, pogotovo nakon šoka na kraju zadnje epizode.
U četvrtoj, hvala bogu i posljednjoj sezoni ove serije konačno dobivamo barem kakve, takve odgovore na bezbrojna pitanja otvorena u prethodne tri godine. Iako se "Servant" već u drugoj, pogotovo trećoj sezoni pretvorio u potpuni festival besmisla, autori serije odlučili su na kraju tu spasiti što se više spasiti da i pokušati ovu otpočetka bizarnu, uvrnutu seriju na neki način zaokružiti i zaključiti. Naravno da to nije zaključenje kakvo obično imamo u serijama koje su od početka napravljene s jasnim ciljem i planom, no u odnosu na ono što smo gledali prethodnih godina, posljednja sezona ipak je bio korak naprijed. Bez obzira što "Servant" na kraju i nije ponudio ono što je obećavao i nudio tijekom izvanredne prve sezone koja je po zbunjujućem ugođaju i dezorijentiranosti nudila čak nešto svježe u svijetu televizije, na kraju to ipak zaslužuje prolaznu ocjenu. Naravno, uz žal zbog glavinjanja u drugoj i trećoj sezoni kada se priča više puta potpuno raspala i razletila.
Primjedbe
Objavi komentar