ALPHAVILLE (1965,FRA) - 8/10

Iako je Francois Truffaut francuski novovalni filmaš koji je snimio vjerojatno najpoznatiji distopijski film (Fahrenheit 451 prema kultnom romanu Raya Bradburryja jedini je Truffautov film na engleskom jeziku) i drugi najpoznatiji prvoborac novog vala, Jean - Luc Godard okušao se u ovoj vrsti filma. Dakako da s obzirom na njegov pomalo radikalni i nekonvencionalni stil to nije mogao biti tipični distopijski science fiction, već bi se "Alphaville" najbolje mogao opisati kao SF neo-noir. Za razliku od većine distopijskih filmova i SF-a, Godard u "Alphavilleu" uopće nije koristio takvu tipičnu scenografiju i futurističke lokacije, već je kompletan film snimljen na stvarnim lokacijama u Parizu i to uglavnom po noći. Glavni grad Francuske u kojem su početkom šezdesetih počele nicati poneke modernističke građevine pretvoren je tako u fiktivni Alphaville, tehnokratsku diktaturu budućnosti. I priču je Godard smjestio negdje u budućnost, no nije do kraja jasno koliko u budućnost jer se likovi često referiraju na nedavne događaje iz 20. stoljeća.

Iako nakon nekog vremena i gledatelju postane jasno da je cijeli film snimljen u tadašnjem Parizu, djeluje cijela ova priča prilično bizarno, nadrealno, tipično godardovski. Odlikuje se "Alphaville" i neobičnom kamerom, čudnim i netipičnim kutovima snimanja, a ova tehnokratska diktatura kao da je predstavljala svijet iz budućnosti za koji je Godard strahovao da dolazi. Dakako da svaka ta priča s diktaturama i promišljanjem svijeta budućnosti nezaobilazno vuče poveznice s Orwellom i njegovom epohalnom "1984." pa tako i ovdje imamo nešto nalik na Velikog brata koji budno prati sve što se zbiva. Iako uz SF obično pomišljamo na razne specijalne efekte i slično, "Alphaville" se ističe i po tome što je ovo futuristički film bez ikakvih specijalnih efekata. Jednako koliko ovdje nema efekata, toliko je sve puno simbolike i parabola možda ne na stvarni svijet u kojem je Godard živio, nego na njegovu percepciju svijeta koji postaje sve lošije i opasnije mjesto.

Kršenje ustaljenih filmskih konvencija i nekih nepisanih zakonitosti pri snimanju filma, Godard je s užitkom činio pa je tako ostala zapamćena njegova legendarna izjava da su on i ostali novovalci "uletili u film onako kako bi spiljski čovjek uletio u Versailles za vladavine Luja XV". Izvrstan primjer za to je i "Alphaville" u kojem je glavnu ulogu, tajnog agenta Lemmyja Cautiona rezervirao za Amerikanca koji se proslavio u francuskim B filmovima, Eddiea Constantinea. Ovaj je glumac nakon neuspješne karijere u SAD-u stigao u Europu, gdje se pedesetih proslavio ulogom detektiva Lemmyja Cautiona. Istu je ulogu, doduše u pomalo radikalnijem i netipičnom obliku ponovio u "Alphavilleu", no i u ovoj selidbi u blisku budućnost zadržao je stil i prepoznatljivosti iz B-filmova.

Caution je u "Alphaville" stigao kako bi pronašao nestalog agenta, ali i ubio profesora Von Brauna, arhitekta društva u kojem ljude pogone isključivo logika i znanost, a posve je lišeno emocija. Crno - bijela fotografija Raoula Coutarda dodatno utječe na osjećaj dehumanizacije, a svi svakodnevni predmeti pretvoreni su u oruđe putem kojeg se kompjuterski regulira život u Alphavilleu. No, iskusni istražitelj pronaći će i slabu točku sustava i to u djevojci po imenu Natacha von Braun (Anna Karina), kćeri profesora diktatora, čija će se programiranost početi lomiti kada je Caution počne upoznavati s konceptima kao što su savjest i ljubav, riječima koje su joj do tada bile nepoznate i koje su ciljano izbačene iz rječnika koji je ujedno i Biblija ove totalitarne države. I u tom detalju možemo vidjeti poveznice s "1984." jer je i ovdje cilj koristiti što manje riječi i što manje ideja, a ima tu i puno egzistencijalističke filozofije pod čijim je utjecajem bio Godard, što se može iščitati u dobrom dijelu njegovih filmova, posebno iz ranije faze.  

IMDB LINK