Na velikog švedskog autora Ingmara Bergmana ne
treba trošiti previše riječi i dosta prostora sam mu posvetio kod dokumentarca
"Bergman: godina u životu" i kod filma "Through a Glass
Darkly", a "Ansiktet" ili "Čarobnjak" bio je film koji
se pojavio vjerojatno nakon ključne godine u njegovoj karijeri. Godine 1957.
Bergman je izbacio dva nevjerojata filma (Sedmi pečat i Divlje jagode), kojima
se potvrdio kao autor koji sve što dotakne instantno pretvara u zlato, a nakon
tih nevjerojatnih uspješnica, snimio je on ovu povijesnu humornu dramu koja
pomalo i odudara od njegovog standardnog opusa. Definitivno nije Bergman jedan
od onih autora čiji su filmovi odisali humorom, obično su njegove priče smrtno
ozbiljne, često i tragične, no da nije cijepljen protiv smisla za humor pokazao
je legendarni Šveđanin sa "Čarobnjakom". Inspiraciju za priču za ovu
povijesnu dramu smještenu u svoju zemlju negdje u 19. stoljeću, pronašao je
Bergman u drami "Magija" jednog od svojih omiljenih pisaca, Britanca
G. K. Chestertona.
U središtu priče je putujući čarobnjak /
mađioničar Albert Vogler (Max von Sydow) i njegova družina koja je stigla u
provincijski gradić. No, ondje su njegove navodne nadnaravne sposobnosti i moći
izazvale paniku kod vodećih ljudi u mjestu koji će se svim silama truditi ne
samo onemogućiti njihov nastup, već ih i prokazati kao varalice. Jasno da će se
situacija ovdje rasplesti u posve neočekivanom smjeru za sve zainteresirane, a
fino se u "Ansiktet" Bergman pozabavio problematikom naivnosti,
gluposti, zatucanosti i praznovjerja kod prosječnog čovjeka. Ujedno se na ovaj
film može gledati i kao na duhovitu i konciznu karakternu studiju ili portret
osobe koja je istovremeno apsolutni genijalac i najgori mogući varalica, a ova
čak gotovo gothic priča donijela mu je posebnu nagradu žirija na festivalu u
Veneciji i nominaciju za najbolji film godine po izboru britanske filmske
akademije.
Kao što je to često bio slučaj u njegovim
filmovima, lik misterioznog čarobnjaka Voglera, Bergman je dobrim dijelom
osmislio po sebi, a tajming za nastanak takvog lika izuzetno je zanimljiv. Samo
godinu ili dvije ranije Bergman je bio prosječan autor za kojeg nisu znali ni
svi u Švedskoj da bi potom preko noći postao možda i najveća zvijezda svjetskog
filma koju svi slave i dižu u nebesa. Zato i ne čudi da se u takvoj situaciji i
sam donekle morao osjećati poput apsolutnog genija i da je to moralo utjecati
na njega, no očito je i dalje u njemu ostao svojevrsni crv sumnje i da se
pribojavao da bi već sa sljedećim filmovima mogao pokazati da su "Sedmi
pečat" i "Divlje jagode" bili samo bljesak i da je on zapravo
prijevara. Naravno da su njegove dvojbe bile posve neopravdane jer danas svatko
tko voli film jednostavno mora (barem) cijeniti Bergmana i njegovo
stvaralaštvo, a i u ovom je filmu uz već spomenutog Von Sydowa okupio vrsnu
glumačku ekipu i glumce kojima je najviše vjerovao poput Ingridg Thulin,
Gunnara Björnstranda, Bibi Andersson ili Erlanda Josephsona.
Primjedbe
Objavi komentar