Dezzy (Dora Madison) briljantna je mlada
slikarica koja upravo proživljava najgoru kreativnu krizu u životu. Približava
se rok za završetak slike koja joj je unaprijed plaćena za predstojeću izložbu,
a ona nikako da je dovrši. Inspiraciju ova underground umjetnica s afinitetom
za mračnu, gothic i horor tematiku ne uspijeva pronaći ni u standardnim
podizačima poput droge i alkohola, no prilikom standardnog posjeta svom dileru
pronaći će ona novu halucinogenu drogu uz koju će joj se percepcija potpuno
promijeniti. Problem je samo što kad se osvijesti od djelovanja te droge
simboličnog naziva Diablo, ona se ne sjeća ničega što se događalo za vrijeme
kad je bila pod utjecajem, a slika na kojoj radi polako napreduje. Iz noći u
noć pucat će se Dezzy istom tom bolesnom drogom, bauljati podzemljem Los
Angelesa, a ovaj psihodelični horor pretvorit će se u vizualno blještavi,
kričavi, stroboskopski trip nabijen mračnom i žestokom metal muzikom (kad je krenulo samo finale filma s "Garden of Light" neprežaljenog američkog post-metal benda Isis, moram priznati da su me pomalo počeli prolaziti žmarci), seksom, brutalnim nasiljem i krvlju.
Potpuno nesvjesna ova mlada slikarica svake
noći upadat će u krvave orgije zadovoljavajući impulse za hranjenjem ljudskom
krvi i mesom, a slika kao da će se sama od sebe dovršavati i pretvarati u ono
što će sama nazvati njezinim remek djelom. Vizualno me "Bliss" dosta
podsjetio na nedavni Cosmatosov "Mandy" ili Noeov "Climax",
gdje smo također imali poigravanja s bojama, bljeskanjem, a gledatelj doista
ima dojam kao da je i sam pod utjecajem neke bolesne halucinogene, psihodelične
droge i stalno se pita kuda će ga ovo izrazito krvavo ludilo odvesti. Čovjek se
pita kada će taj suludi trip konačno završiti i kako će se rasplesti ta potpuna
opsjednutost i transformacija mlade umjetnice u krvožednu vampiricu navučenu na
najbolesniju drogu, seksualne eskapade s izraženim ubilačkim instinktom.
Mogao bi se "Bliss" opisati i kao
potpuno bolesna, avangardna, nadrealna odiseja undergroundom, prilično
nenormalni psihodelični horor koji sasvim sigurno neće biti po svačijem ukusu,
no scenarist i redatelj, američki underground horor filmaš Joe Begos svakako je
uspio postići željeni efekt. "Bliss" je jedan od onih filmova koji te
potpuno uvuku unutra, a njihovo gledanje gotovo pa dovodi do fizičke
iscrpljenosti i šoka uvlačeći te u taj uvrnuti, užasavajući, perverzni,
devijantni, mračni i degradirajući polusvijet. Mogao bi se "Bliss"
opisati i kao stilizirana, nadrealna, avangardna i psihodelična noćna mora koja
je ujedno i jedan od najkrvavijih filmova godine. Iako na kraju ostane pomalo
nerazumljivo što je autor htio reći ovim filmom, je li to bila najobičnija
stilska vježba u žanrovskom crossoveru, je li poruka da je svijet umjetnosti
opasno i predatorsko mjesto ili je to parabola na ovisnost koju je usporedio s
vampirizmom, na kraju i nije posebno važno jer bilo je to zbilja upečatljivo i
šokantno. Oni koji vole uvrnute, stilski i vizualno neobične, avangardne
filmove mogli bi u "Bliss" pronaći nešto po svom ćeifu.
Primjedbe
Objavi komentar