Biografski animirani film o velikanu
španjolskog i svjetskog filma, vjerojatno prvom filmskom nadrealistu Luisu
Bunuelu izabran je za najbolji europski animirani film godine. Iako bi se o
Bunuelu, njegovom životu i stvaralaštvu moglo snimiti cijelo more filmova,
crtića i dokumentaraca, autor Salvador Simo, katalonski animator i illustrator
koji je radio specijalne efekte i za brojne igrane filmove poput "Pirata s
Kariba", "Knjige o džungli" ili "Princa od Perzije",
usredotočio se na samo jedan fragment umjetnikovog života i snimanje njegovog
trećeg filma. S prva dva filma, "Andaluzijskim psom" i "Zlatnom
dobi", koje je snimio zajedno sa čuvenim slikarom Salvadorom Dalijem,
Bunuel je na sebe navukao nevjerojatan gnjev konzervativne javnosti cijele
Europe. Bila su oba ta filma snimljena u Francuskoj nevjerojatno provokativna
za prijelaz 20-e u 30-e godine prošlog stoljeća, a situacija je otišla čak
toliko daleko da ga je crkva proglasila heretikom.
S obzirom da je Dali već tada bio ugledni i
uvaženi umjetnik, on je bez većih ožiljaka uspio prijeći preko svih tih
kritika, no s Bunuelom je situacija bila bitno drukčija. Nitko više nije želio
financirati snimanje njegovih filmova tako da se početkom tridesetih iz Pariza
odlučio vratiti u Španjolsku. Situacija je u Španjolskoj već tada bila iznimno
nemirna, sve je kuhalo da bi koju godinu poslije kulminiralo krvavim građanskim
ratom, a negdje 1932. godine Bunuel je odlučio snimiti dokumentarac o izoliranoj
seoskoj zajednici u najzaostalijim i najsiromašnijim planinskim područjima
svoje zemlje, regijom Las Hurdes. U animiranom filmu "Bunuel in the
Labyrinth of the Turtles" pratimo tako kako je ovaj nadrealist uopće došao
do novca za snimanje i kako je okupio filmsku ekipu te se zaputio u mjesto
toliko zaostalo da ljudi ondje još nisu ni znali što je kruh.
Suočen s tim antropološkim i etnografskim
fenomenom, Bunuel se u društvu svojih suradnika bacio na snimanje dokumentarca
koji se danas smatra i jednim od prvih primjera pseudodokumentarca. Naravno da
to nije mogao biti klasični dokumentarac jer Bunuel je bio čovjek koji je
gledao na svijet drukčijim očima, a uz ovaj animirani film dobivamo izvrstan
uvid tko je bio taj ekscentrični čudak i neshvaćeni freak. Paralelno sa
snimanjem dokumentarca kroz flashbackove se vraćamo u Bunuelovo djetinjstvo i
saznajemo što ga je to oblikovalo i kako je to s takvom lakoćom
"pržio" tuđi novac. Iako je bio svjestan da snimajući film kakav želi
dobrim dijelom iskrivljava stvarnost, posve je jasno kako je to bio autor s
jasnom vizijom, a jedno od glavnih pitanja koje se ovdje postavlja može li
eksploatacija tuđe patnje i nesreće ujedno biti umjetnost?
Za razliku od većine američkih animiranih
filmova koji su puka zabava za djecu, ovo je jedan od onih umjetničkih
animiranih filmova, zapravo topla i humanistička priča o odrastanju i
sazrijevanju jednog velikog i važnog umjetnika. Baš kao što je Bunuel bio
izvanredni nadrealist koji je u svojim filmovima često na nevjerojatan način
povezivao stvarni svijet i svijet njegove mašte, tako je i Simo ovdje u
nadrealističkom stilu sjajno uspio izbrisati granice između njegovih snova i
realnosti. Nadrealizam je za Bunuela bio izvrstan način da u svojim djelima
provuče subverzivnu društvenu kritiku koju će netko prepoznati, a netko drugi
neće. Jasno da se i po crtačkoj tehnici ovaj film razlikuje od američkih
animiranaca u kojima se sva pažnja posvećuje perfekciji, a kako bi dodatno
osnažio efekt, Simo je povremeno ubacio i isječke iz stvarnog Bunuelovog
dokumentarnog filma.
Primjedbe
Objavi komentar