IDI I SMOTRI (1985,SSSR) - 10/10

Pretpostavljam da će biti i onih koji nikada nisu čuli za ovu ratnu dramu snimljenu već u raspadajućoj fazi Sovjetskog saveta, no "Idi i smotri" za mene je jedan od najboljih filmova koji obrađuju ratnu tematiku ikada snimljenih. Ovo je jedan od onih filmova na koje čovjeka apsolutno ništa ne može pripremiti i ovo je jedan od filmova u kojima su ratna stradavanja i strahote prikazane možda na najšokantniji i najužasniji način ikada na filmu. Sjećam se kad sam dosta davno "Idi i smotri" pogledao prvi puta da sam ostao u potpunom šoku iako sam i tada već imao dosta utakmica u nogama kad su u pitanju nezamislive brutalnosti i šokovi na filmskoj vrpci. Bio je to ujedno i posljednji film koji je snimio ruski filmaš Elem Klimov, autor koji definitivno ne spada u top klasu sovjetskih filmaša, no makar i ovaj jedan film bio je dovoljan da pokaže koliko je on zapravo bio možda i podcijenjen i neprepoznat autor.

Iako je dolazio iz obitelji gorljivih komunista i roditelja koji su svom sinu dali ime Elem po akronimu za Engels, Lenjin i Marx, od samih početaka Klimov je imao velikih problema sa cenzurom u sovjetskoj kinematografiji. Ukupno je u karijeri snimio tek pet dugometražnih filmova, a ne samo karijeru, već i cijeli život u bitnom mu je oblikovalo odrastanje u opkoljenom Staljingradu. Dobar dio onoga što je sam preživio u tim možda i najdestruktivnijim trenucima čovječanstva, Klimov je uvrstio i u svoj najpoznatiji film iako je jednom prilikom istaknuo da je kojim slučajem unutra uvrstio sve što je vidio i doživio, vjerojatno ga ni sam ne bi mogao gledati. I ovako je "Idi i smotri" iznimno težak film i pretpostavljam da ga mnogi neće moći gledati, no to je ujedno i jedan od onih nevjerojatno važnih i stvarnih filmova, koji horore rata na primjeru 15-godišnjeg dječaka prikazuju toliko realistično, da sve to djeluje nadrealno. Sve je ovdje toliko stvarno da djeluje nestvarno i nemoguće.

Iako je u priču Klimov ubacio dosta vlastitih iskustava, ipak je okosnica za "Idi i smotri" bila životna priča bjeloruskog pisca Alesa Adamoviča, koji se kao 15-godišnjak odlučio pridružiti partizanima. O svojim iskustvima u ratu Adamovič je u kasnijoj životnoj fazi pisao više puta, a na scenariju za "Idi i smotri" Klimov i Adamovič počeli su raditi još u drugoj polovici sedamdesetih. Sve se godinama otegnulo jer sovjetski komitet za film nije želio prihvatiti njihov scenarij, smatrajući ga propagandističkim i da se u njemu promovira ne samo naturalizam, već i "estetika prljavštine". Tek 1984. godine Klimov je uspio krenuti sa snimanjem i uspio se izboriti da će snimiti film onako kako ga je on zamislio, bez cenzure i zadiranja u stvaralački proces i godinu poslije zaista je i snimio film kakav sovjetska kinematografija do tada vjerojatno nikad prije, a ni poslije nije proizvela.

"Idi i smotri" je i danas jedan od najočitijih primjera filmskog naturalizma, a iscrpljujuće snimanje trajalo je čak devet mjeseci i na tada 13-godišnjeg glumca Alekseja Kravčenka ostavilo je toliki trag da se filmu vratio ne samo tek deset godina poslije, nego je tijekom snimanja ovaj dečko posijedio. Kravčenko je 15-godišnji bjeloruski dječak Fljora Gaišun, koji se 1943. godine odluči pridružiti partizanima i otići u šumu i to nakon što zakopanu u pijesku pronađe staru pušku. No, možda i romantična predožba o ratu i borbi za oslobođenje protiv okupatora kod ovog klinca vrlo brzo potpuno će na najgori mogući način biti izbijena iz glave. Prvo što će shvatiti da su partizani sve samo ne ugodno društvo i da život u šumi nije ni malo lagodan, a situacija će postajati sve gora. Krenut će s nacističkim bombardiranjima uslijed kojih će Fljora oglušiti, no to će biti samo početak. Ono što će ovaj dječak proživjeti u gotovo dva i pol sata koliko traje film nešto je zbilja teško opisivo. Od bijega kroz minska polja, do masovnih pokolja kojima će svjedočiti, bit će to čisti horor, potpuno ludilo, kaos i nezamislivo divljaštvo tijekom kojeg oni koji su i dalje živi imaju na čemu zaviditi umrlima.

Kako bi ga pripremio za ulogu, Klimov je mladog Kravčenka čak poslao na hipnozu kako bi mu usadio iskustva koja nije mogao proživjeti kao 13-godišnjak, a njegov lik doista i izgleda kao da je hipnotiziran tijekom cijelog trajanja filma. Jasno da su bile to prilično užasavajuće metode kojima je Klimov mislio postići željeni efekt uvjerljivosti i stvarnosti, zbog čega se potom dobrim dijelom ostavio i snimanja filmova. Bilo je snimanje ovog filma ne samo nezamisliva tortura za Kravčenka, već i za cijelu filmsku ekipu pošto je Klimov inzistirao na maksimalnom osjećaju za neposrednost, realizam, hiperrealizam koji prelazi u nadrealizam, on i snimatelj Aleksej Rodionov koristili su široke kadrove snimane Steadicamom. Film je prepun i ekstremnih close-upova lica, a umjesto ćorcima, oružje je obično bilo napunjeno stvarnim mecima kako bi se kod glumačke ekipe potencirao strah.

Bile su to iznimno ekstremne metode snimanja koje je zaista teško podržati i shvatiti, no sve je to rezultiralo filmom koji doslovno može izazvati mučninu. "Idi i smotri" je nezamislivo mračna i šokantna, vizualna poezija koja djeluje poput najgore halucinacije ili najgoreg mogućeg tripa koji čovjek može okusiti. I što je najstrašnije od svega, praktički sve ono što vidimo u ovom filmu zaista je stvarno. Postoji anegdota da je nakon jedne od projekcije filma i tijekom razgovora s autorom, ustao jedan stariji Nijemac i rekao kako je u mladosti bio vojnik Wermachta i da je sve ispričano u ovom filmu stvarno i da se baš tako odvijalo, a ono što ga najviže užasava i posramljuje je činjenica da će ovaj film vidjeti njegova djeca i unuci. I zbilja, trebali bi ovaj film pogledati svi, posebno oni koji, baš kao Fljora, možda i imaju neke romantične predožbe o ratu jer će se one vrlo brzo izbrisati uz "Idi i smotri". Bez imalo razmišljanja ocijenio bih ovaj film kao jednim od najvećih remek-djela ikada snimljenih koji uspjeva postići efekt dehumanizacije čovjeka i potpunog besmisla kakav nije uspio ni Coppoli u "Apokalipsi danas", ni Kubricku u "Full Metal Jacket". 

IMDB LINK